Kao košuta što žudi za izvorom vode... Polako, tren za trenom, imam osjećaj da sve više propadam. Tonem. Nestajem. Kao kapljica kiše kad dotakne zemljano tlo i nestane negdje u dubinama zemljine kore. Možda sam ponovno mračnjačka. Jednom sam obećala da ću napisati „veseli“ post na ovom blogu. No trenutno nisam raspoložena za to...
Let me turn the radio on and set the mood....
Baš je čudno kako kad smo tužni i usamljeni uvijek imamo neke pjesme koje nam odgovaraju uz to vrijeme, uz te događaje. I kasnije, kad ih puštamo prožima nas onaj neobičan trnovit osjećaj, kao da nas pjesma vraća u one davne, tužne, suzne trenutke. Baš čudno kako ja trenutno imam hrpu takvih pjesama, koje bih mogla svrstati u ove trenutke.
Pjesma, eee, uvijek miriše na uspomene... Recite mu tako ako pita za mene...
***
Minute prolaze, sati nestaju, a ja sve više osjećam da gubim kontrolu. Ili možda nikad nisam ništa ni kontrolirala? Kad malo bolje razmislim, ja nisam baš neka osoba od kontroliranja... Nikada nisam ni željela kontrolirati stvari. Željela sam da sve ide nekim svojim tokom. Možda je i ovo dio tog čudnog toka. Bilo je savršeno. Ovih nekoliko mjeseci do sada. Sve je išlo kao po nekoj ravnoj crti koju zovemo idila. Sad je ta crta malo zavijugala, postala je oštra i zavojita. Kao kakav graf, isprekidan, čudan u kojima sam ja izgubljena. Negdje između crta, linija, nestala između sna, mašte i ove čudne, bolne, stvarnosti kojoj želim pobjeći. Često želim da je sve u mojoj mašti stvarno. Da imam hrpu problema koje otklanjam jednom rukom samo zato što imam njega koji me vodi i pomaže mi kad je najteže. No najbolnije je što u mojoj stvarnosti ja imam hrpu problema, ali on nije tu da mi pruži ruku kad padnem.
I need a miracle... I need a hero...
Nikada nisam htjela imati te samo za sebe, ali ipak ponekad poželim da si tu samo za mene. Kad te zovem da mi čuješ glas i da prepoznaješ moj vapaj i da znaš pronaći prave riječi. I ponekad i znaš. Pronaći prave riječi. Kojima me nasmiješ, vratiš me u ono staro raspoloženje. Ali ponekad, ponekad poželim da ti ne trebaju riječi, da dobijem nešto više od toga. Iako znam, u mojoj stvarnosti, ne u mašti, znam da to nikada neće moći biti moguće. Jer ja uvijek sve zabrljam. Jer ja uvijek donesem pogrešnu odluku. Jer ja uvijek upropastim život i sebi i nekom drugom. Oprosti mi što si to morao biti ti.
Upportunity comes once in a lifetime...
Sada sam mogla biti sretna. Razmišljati s tobom i uz tebe. Ali da sam to učinila onda, da sam onda pristala, što bi bilo s mojim ljetom. S tvojim ljetom. Bi li stvari bile drugačije? Bi li se smijala i uživala i bila sretna kao što sam bila? I ne bi li mi onda ova jesen bila još gora.?! Pitam se... Ali to nikada neću znati, zar ne?
Zašto bisere u blato noćas bacaš ti?
Jer ja sam ih bacila. Jedne kasne noći kad sam ih primila. Najsjajnije, najljepše, najvrijednije. I bacila sam ih. Ravno pred svoje noge u blato. Slomila sam jedno srce koje je ležalo pod mojim nogama. Uprljala sam ih, uništila. I sad klečim na koljenima, prljava i umorna i tražim, tražim svoje bisere. U blatu ih tražim. Tamo gdje sam ih jedne noći, davno bacila. Mogla sam od njih načiniti prekrasnu ogrlicu. Ali sad je prekasno. Prekasno za to. Jer ljubavi više nema. Bisera nema više. Potonuli su i nestali. Prekasno sam se sjetila tražiti ih i moliti za njih. Mojih bisera nema više. Još jedna pogrešna odluka. I sada, u ovom trenutku, moje srce leži pod tvojim nogama. I već je polomljeno. Dopuštam ti, učini to! Zgazi ga, jer ovako ne mogu više. Lakše bi bilo da sasvim pukne nego da ovako napola puknuto leži i moli, moli za mrvicu ljubavi. A ljubav, u svojoj predivnoj haljini, prolazi i ja ju molim, molim za obrub haljine. A ona mi se pruža cijela. Svoje tijelo, svoje lice. I ja ju pohlepno primam. A ona se smije. Jer nije mi donijela sreću. Tek ljubav u boli. Tek bol.
Zovem da ti kažem, medeno moje, sanjala sam sinoć srećne nas dvoje. Dođi, budi moja mrvica mala, jer ja te volim, volim na kvadrat.
***
Kao siluete u tami nestaju i slike i misli na nas. Predugo držim sve u sebi i dođe mi da vrisnem na sav glas...
Baš tako se osjećam. Imam osjećaj da gubimo sve ono što je nekada bilo naše. Predugo i prebrzo. A to mi tako treba. Jer to me držalo živom. Jer to me držalo dijelom tebe. A sada toga više nema. Nestaje. A ja bi to natrag. Ja želim ponovno tebi biti važna osoba. Ona s kojom razgovaraš, kojoj se povjeravaš, s kojom se smiješ i zezaš. A bojim se da to više nisam. Bojim se da nikada neću biti. Bojim se da sam te bisere bacila u blato.
Ponekad se bojim da ću ostariti sama, pitajući se što bi bilo da sam ostarila s tobom?!
Najgluplje od svega je možda upravo to što ti se bojim priznati. A tako žarko želim da znaš. Želim da shvatiš. Znam da bi trebao znati. Znam da to ionako možda ne bi bilo onako kako ja želim. Ali ipak je najispravnije da ti znaš što osjećam, kako mislim, kako dišem.
Sve što osjećam tebi rekla bih pa nek riječi izgore...
Ponekad mislim kako bi mi za to dostajao tek jedan trenutak. Trenutak u kojem bi sve bilo savršeno. I već mogu zamisliti tvoj i svoj izraz lica. Događaje, mjesto, vrijeme. Sve je tu. Ravno na mom dlanu. Ali tog trenutka nema. Ne dolazi. I ja ti ne mogu reći. Uvijek mislim kako će to biti idući dan, tjedan, kako ću tada biti sposobna za tako nešto. Ali previše straha i ne znam neke gluposti je u meni i nemam snage. Jer ti i ja više nismo sami. A meni to treba. Ali znam, izgubila sam sve. Sve je nestalo, poput dima.
Oprosti mojoj mladosti bar to što nikada ti nisam priznala koliko te volim, ponekad se bojim da ću ostariti mlada...
Zbog toliko toga bih mogla reći oprosti. Baš je glupa ta riječ. Oprosti što mi trebaš. Oprosti što sam posesivno ljubomrna. Oprosti što te trebam samo za sebe. Oprosti...
Oprosti na svemu što sam loše učinila, oprosti što sam pogriješila jer to uvijek radim. Oprosti, nisam željela. Sjebala sam i sebe. Sada znam. Baš kao i nekoliko mjeseci prije. Kada sam sve upropastila. Ali da onda nisam ono upropastila sada se ovo ne bi dogodilo. Nikada ne bismo bili ti ja... A da nisam s tobom sve upropastila nikada se ovo ljeto ne bi dogodilo. I tako ide niz za nizom. Kao na nekom čudnom grafu. Istina je. Nisu me lagali. I ja sada vjerujem. SLUČAJNOSTI NE POSTOJE!
I ako bi mi ostao samo jedan prijatelj na kraju svijeta, ja bih poželjela da si to ti...
***
Već sam preumorna od svega. Od pokušaja objašnjavanja drugima zašto i kako. Jer negdje u svojoj dubini ja znam zašto, ali ne postoje određene riječi za to. I kad razgovaram s tobom i kad te vidim s njom sve u meni zatočeno vrišti, i na trenutak se osjećam tako starom i tako umornom. I na trenutak poželim da nema... Bilo bi lakše. Ali glupo je, glupo kako to ne mogu učiniti. Skočiti! Ne bojim se. Mislim da sam psihički potpuno sposobna za to. Skočiti! Samo jedno malo, maleno obećanje za koje nitko ne zna osim Boga, mene i jedne posebne osobe drži me na Zemlji. Obećanje koje sam dala jer je toliko nakupljenih emocija ostajalo i teklo iz mene kao što teče krv iz vene.
I sad kad pomislim kako bih si mogla to učiniti. Kako bi mogla zauvijek nestati, znam, u dubini znam da to nikada neću učiniti. Jer jednom sam nekom rekla koliko je život vrijedan i koliko ga volim i znam, znam da smrt nikada neće moći pobijediti.
Umjesto toga, umjesto da osjećam krv kako teče iz vene, ja osjećam suze kako se skupljaju u očima. I tako često, možda prečesto, dođe mi da nekoga zagrlim i plačem, plačem dugo dok ne izbacim sve iz sebe. Ali nisam to nikada napravila. Nisam mogla, moj glupi ponos je jači od svega. I kad bi me tada pitali zašto, zašto plačem znam da im ne bih mogla objasniti, jer riječi su suvišne i ne postoje dovoljno dobre riječi da objasne zašto, zašto tako osjećam. Ja samo znam da iznutra sve plače, samo suze ne žele da teku. I iako zbog tebe boli i iako ponekad poželim da se sve skupa nikada nije dogodilo, znam da lažem samoj sebi jer da te nikada nisam upoznala žalila bih do kraja svemira. I uvijek se ponovno tebi vraćam. Još uvijek zbog tebe ustajem ujutro. Jer jutro je ljepše kada znam da postoji mogućnost da ću vidjeti tebe. I kad bih nestala, i kad me ne bi bilo, i kad bih željela umrijeti i otići, izgubiti se zauvijek u tami, znam da smrt ne bi bila lijepa, da raj ne bi bio raj jer tebe ne bi bilo u njemu.
A sad, kad sam te već napola izgubila, kad više nismo ono što smo bili pitam se što se u meni promijenilo. Jer znam da nešto jest. Znam da to nije više ona ista osoba koju si nekoć davno volio. A ja želim biti ona. Želim, želim i trebam. Molim za to. Vrati me... Vrati me meni.
Kao rijeka bez imena, tako i ja, dijete bez vremena, tečem svome moru...
p.s. Ispričavam se na deprimirajućem postu i na dužini koja je astronomska i da, što nisam dugo pisala. Pusa Ivi, Dunji, Moni, Juri, Luciji, Dariju i Peri!
Post je objavljen 22.09.2008. u 23:39 sati.