Svibanj mjesec 1945. godine.
Izvjesno je da je Njemačka izgubila rat. Vlada NDH ne može više ni od koga očekivati pomoć. Vrhovništvo donosi odluku da vojska i njihove obitelji krenu na zapad u Austriju i tamo se predaju saveznicima, Englezima i Amerikancima. Nepregledne kolone kreću put Austrije. Stastističari tvrde da je bilo oko miliun izbjeglica, Hrvata, Kozaka, Folksdojčera, Crnogoraca....
Zaustavljeni su kod malog Austrijskog gradića Bleiburga. Počinju mučni pregovori. Britanci su iznenađeni brojem ljudi koji su nahrupili u Austriju. Feldmaršal Alexander, zapovjednik Mediterana, zahtijeva da ga se riješi tolikog broja izbjeglica, ali ne želi ih izručiti partizanima jer je svijestan da bi to bila fatalna pogreška.
Manipulacijama britanskog političara Mc Millana koji je doletio zrakoplovom u Klagenfurt i vodstvom Foreign Offisa te njihovim lažnim izvješćima Alexanderu, Hrvati bivaju ipak izručeni partizanima. Najprije su ih na prevaru razoružali ne govoreći im o njihovoj daljnjoj sudbini. III partizanska armija treba preuzeti izbjeglice, a oni su, po pisanju majora Ljube Đurića, već dobili naputke kako se odnositi prema njima. Pod krinkom noći kolone su polako skretane ka Sloveniji i predavane u ruke partizanima. Kad je Alexander doznao istinu bilo je kasno.
Pokolj je mogao početi.
Simo Dubajić se hvalisao da je zapovijedio smaknuće 30 000 Hrvata no pošto je zvanično 20. svibnja 1945. god. preuzeo njih
13 000, u svojoj knizi ,, Od Kistanje do Kočevskog roga” (2006.) priznaje pokolj ,,samo” tih 13 000 izbjeglica.
,,Dok me je držala Bakarska vodica, upadoše sa naređenjem da 11. brigada spremi svoje dobrovoljce za egzekuciju... Nemam razloga da se stidim... Ponosan sam, jer su mi svi živi Srbi zahvalni, kao što su zahvalni britanskom 5. korpusu i 11. dalmatinskoj brigadi i Ljubi Periši Dinku, koji je poslao ustaše u pakao... Mnogo bolje nego da su to Srbi izvršili.”
Nade izbjeglica u bolje, brzo su se raspršile, jer oni koji nisu pobijeni na samoj Bleiburškoj poljani potajno su se nadali da su spašeni, no kad su shvatili istinu, poželjeli su tisuću puta da su mrtvi. Tjerani su u četveroredima kao stoka primajući batine za doručak, ručak, večeru a i u međupauzama. Gladni, žedni, poderane odjeće i obuće tjerani su kao stoka bez hrane i vode.
Zlostavljanje, pogubljenja, kako pojedinačna tako i grupna postali su zarobljenicima svakodnevica.
Nekolicina preživjelih opisuje kako su čudom preživjeli i na koji način su egzekucije izvršavane.
Vezali su ih u manje grupe pred rovovima ili pored jama i pucali u njih. Neke metak nije pogodio ili su samo bili ranjeni, ali su povučeni mrtvim tijelima padali u rov ili jamu. I nekoliko dana su morali provesti u jamama.
,,Skupili bi smo se uz rub jame, oblačili odjeću sa mrtvih, jer iako je bio lipanj bilo je hladno. Ždrijelo jame partizani su čuvali dan i noć, bacajući bombe i pucajući unutra. Lizali smo vodu sa stalaktita, usta vlažili mokraćom, a ispred sebe smo složili nekoliko mrtvih da nas sakriju od pogleda. Nakon par dana smo se izvlačili.”
Cijelim putem je bilo odvođenja u šumu. Koga god su u šumu odveli, taj se nije vratio. Tko god je posustao bio je po kratkom postupku likvidiran. Svako partizansko pijanstvo rezultiralo je likvidacijama i maltretiranjem zarobljenika.
Gdje su krivci za toliki broj ubistava?
SLOBODNI SU!
Da li su, kada i kako procesuirani?
NISU, NIKADA I NIKAKO!
Za svoja zlodjela nagrađivani su najvišim državnim odličjima, visokim vojnim činovima, te povlaštenim radnim mjestima za koja u pravilu nisu bili adekvatno školovani. Za radno mjesto trebao si biti član partije i dokazati aktivno sudjelovanje u eliminaciji ,,neprijatelja naroda”. To su bile ,,kazne” za pokolj preko dvije stotine tisuća Hrvata.
Zašto toliki broj?
Pa na samoj Bleiburškoj poljani i Dobravama kod Maribora broj pogubljenih prelazi pedeset tisuća, a koliko je još Sima Dubajića i njemu sličnih bilo cijelim putem koji je bio dug nekoliko stotina, pa i tisuću kilometara.
Slovenci su uspjeli obilježiti nekoliko desetaka stratišta. U Hrvatskoj je nakon godina rada, komisija za žrtve rata i poraća uspjela prikupiti opsežnu dokumentaciju o stradalima. No 2000.
god. komisija je ukinuta a dokumenti zaštićeni i ne mogu se dobiti na uvid. Povjesničari zahtijevaju da Državni sabor napokon riješi taj problem i otvori arhive. Tada bi se možda mogao procijeniti približan broj stradalih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, a ne nagađati da li ih je bilo trideset tisuća ili dvije stotine tisuća.
izvor: tihi koraci
>Bleiburg I.
Post je objavljen 22.09.2008. u 21:11 sati.