Spejs...kuracpalac...
granica...
Mislim, nije još granica, al približavamo se.
Enterprajz se provuko kroz crnu rupu, al jedva, pošto
je bila mala. Na plazma ekranu preko
cijelog zida ugledali smo
elce de ekran na krovištu spomenika kulture nulte kategorije, barokno-rokoko
provijenincijencijencijencije preko cijelog zida.
Još jedno maslo Borgova.
U donedavno siromašnoj, ali skladnoj galaksiji svuda širom
naokolo su nicale zvijezde smrti namijenjene stanovima za
stanovanje. Razljućen ovim prizorom posegnuo sam za fejzerom,
ne da bi uništio nakazna djela borgovske arhitekture, već da bi se sam sebe
ubijo.
Taman sam nanišanio namjestivši snajperski mod, pošto mi je glava bila
smanjena kad su me klingonci kuvali
u kotlu za smanjivanje glava, kadli iskoči
narednik Spok i reče-nemojte kapetane, ja ću!
Tako se Spok ubio umjesto mene, spasivši mi život.
Pozvao sam Sedmu od 9 da klekne, kadli se
začu brocki konpjuter: Pripremite putovnice!
Kvragu! Došli smo na granicu.
Spejs! Posljednaj granica.
Ko zna šta je iza?
Brijem da bi mogli past u kaku provaliju, grdno najebat i nikad se ne izvuć.
Onda sam začuo drmanje. Nije to bilo
uobičajeno drmanje palube uz žmiganje struje, pa svi popadaju.
Ne.
To me drmo Spok: Probudite
se kapetane jebemvam šilo!
Uf, dobroje, rekoh, to je bijo samo san!
Nije, reče Spok! Padamo u provaliju!
Post je objavljen 22.09.2008. u 19:02 sati.