Podnaslov: Pljoskice u Orlovom gnijezdu iliti Kako provesti subotnje predvečerje
Povijesni jer se događa nakon duugo vremena. Post jer bi nešto trebao poručiti.
No, ako ste mislili da ćete ovdje čuti poruku o miru, ljubavi, 25 načina kako uspješno zgrnuti novac ili upisati kćer na željeni faks (cijena prava sitnica!) ili već neku drugu smislenu poruku, bolje vam je da odstupite.
I, prije nego počnem, dužna sam vas upozoriti: nije za mlađe od 16, nije za visokotlakaše, ljude slaboga srca ili čiste pameti.
Naime, opće je poznato da ja blog pišem svake prestupne. Budući da ova godina po svoj prilici jest prestupna, a o tome nam svjedoči i nedavno održana olimpijada u Čajni, onda bi bio red da napišem taj post. Ne želim time reći da mi idete na živce ili da ste mi, božemiprosti, dosadili ili dojadili. Želim vam se pohvaliti da sam ja glavom i bradom stup ovoga klimavoga društva na kojemu počiva ono još malo preostalih vrijednosti. Nitko u ovoj državi ne radi, osim mene, nitko nema obaveza, osim mene, a po svoj prilici, malo je i onih koji imaju pošteno odrađenu sveučilišnu diplomu. Osim mene!
Naravno, ovo prethodno nabrojano su sve „plauzibilni“ razlozi zašto se nisam već ranije oglasila.
Ah, skoro sam zaboravila: dakle, razlog mog javljanja je, a to je sad svima jasno, morao biti važan i veleban da prekinem višemjesečnu šutnju i pometem paučinu iz blogovih uglova. Razlog je bilo krnje blogersko okupljanje društva koje još čeka svoju registraciju na trgovačkom sudu, a bavi se testiranjem pljoskica i gepeknom robno-robnom razmjenom.
Da vam nešto kažem u povjerenju: ja sam se s tim kokama našla jednom davno, i otišla sva ljubičasta. Ne samo da su me šopale kalorijski bogatom hranom i hektolitrima alkohola, još su me, poslije svega, natjerale da sjedim na drvenoj klupi i mučile me mentalno. Od sve muke mi je i majica poljubičastila, a ono malo kose što mi je ostalo na glavi je posijedilo. Par tjedana nakon tog mučenja, zvale su me da se ponovno nađemo. Mislim, ono, kao… hajde, baš si ti nama simpa, pa dođi na kavicu… sve su me mamile tortama i kolačima. Ali, nisam ja baš od jučer, i veslo sisala, i to…
Srećom sam ja dovitljiva i snalažljiva žemska pa sam ih uspjela zaobići nekoliko puta: te muž mi zapeo u nekom selu i nema tko čuvat nejačad, te došla mi rodica iz Australije, te imam neodgodiva posla sa stranim agentima, te dijete mi bolesno, slomila sam mali prst, urastao mi je nokat na palcu… One su od sve muke (čitaj, popijenih pljoskica) sve to povjerovale. Ali, uporne neke ženke. Non stop me zovu i sad više nisam znala što da im kažem.
Lorna veli, ajde, dojdi, bumo jele graha. Joooooj. Lako je bilo odoljeti torti s jagodama i šlagom, čokoladnim šnitama, pijanim višnjama, rolicama od cimeta i tako nekim bijesnim glistama, ali grahu!!!?? Kako da tome odolim.
E, sad, ja bih vama ispričala kakav je to grah bio, ali valja prvo reći da je domaćica poduzela sve što je znala i umjela ne bi li nas odvratila od dolaska u svoju kuću.
Prvo si je nabavila psa. Pas je inače prošao obuku za borbu protiv vukova. Veli Lorna da su ga mobilizirali da na padinama Dinare čuva ovce. Problem je bio što nije dao blizu niti jednom pastiru, pa kad su se ovce previše namnožile, psa su poklonili Lorni. Ona je oduševljeno pristala. Znala je da će joj jednoga dana u goste htjeti doći četiri gladne žene. Pas je trebao izvršiti svoj zadatak. Ali nije računao na Levant. Jer, dobro je poznato da Levant ima hipnotizirajući pogled kojim može pripitomit i medvjeda. Vidite samo što je učinila od svog Oblaka. Tako da smo zahvaljujući Levant koja je na psu primijenila pogled broj 83, bez problema savladale prvu prepreku.
Činjenica da Lorna živi 10 metara zračne udaljenosti od vrha Medvednice je nešto na što se nas četiri nismo puno obazirale. Sve smo se opremile pumpericama, ličkim čarapama, gojzama s metalnim klinovima, cepinima i užadi za penjanje. Ta, takozvana, nulta prepreka je stoga relativno brzo savladana.
Kad smo napokon prokrčile put kroz gudure i vrleti, Lorna nas je pokupila na komadiću krnje civilizacije i svojim brdskim vozilom nas prebacila u Lornino Orlovo gnijezdo.
Još dok smo se truckale u tom brdomobilu, počela se nešto izmotavati da nije stigla pripremit klopu jer da joj je mačka bolesna, te ju je omela neka veterinarka (plećata, visoka metar i 80, s dlakavim nogama) koja je došla cijepit mačku, te gužva, te djeca… i tak.
Mislim, ako već zoveš goste, draga Lorna, pa daj prvo počisti auto. A ne da svoje male nožice u elegantiš cipelama moram zmazat na mrvicama od kifle i flekama od soka.
A tako nas je dočekala i doma. Da ste to vidli. Kuhinja u totalnom kaosu. Po podu, stolu i radnoj plohi rastegnute kore – kakti za štrudlu. Pa masni protvani, pa zdjele, pa ribeži, pa rasuti šećer… Jedva smo u tom kaosu uspjele iskamčiti čašu vode. No, dobro, moram biti poštena i reći da sam dobila i čašu jabukovače, s vinskim mušicama.
Osim što smo skoro pomrle od gladi dok je grah napokon došao na stol, pokušala me je i ubiti nekim lošim vinom. Veli ona da joj je to vino donijela draga frendica. Velim ja da tu frendicu treba tim vinom ubit! Mislim da me poslušala ;-)
Da skratim, za promjenu: grah je bio dobar. Meksički. Veli da je baš dokupila par hektara plodnih obronaka u Meksiku. Veli da joj lokalni seljaci okopavaju grah za šaku kuruze i da baš dobro rodi. To se zove globalna poljoprivreda.
Štrudle su bile… ko štrudle. Pa nemre štrudla bit loša. Mislim, neš ti neke umjetnosti. Moraš samo znat dobro nafilat kore, smotat ih i ispeći u pećnici. Jedino kaj nije imala cimeta. Pa je onda otišla ukrast cimet od svekrve. Mislim da je sa sobom povela i onog psa s početka priče. Za slučaj da svekrva odbije posudit cimet. Jer, Lorna je u tom trenutku već spašavala svoj život. Četiri gladne žene u najboljim godinama, nakon planinarenja i krčenja šume, mogu pojest i šest protvana štrudle, a ne samo dva!
I par kila graha, pol pečenog praseta, tri, četiri kile kruha, omanju bačvu domaće kiseline, i vagon vina. Tak.
No, vratila se s cimetom, nacimetila je jabuke i izvukla živu glavu. Kak smo bile gladne, dobro da i nju nismo oglodale.
Budući da smo tako dugo čekale na tu hranu – vjerojatno je mislila da ćemo odustati – ja sam krišom telefonirala svom mužu i rekla mu nek pobere gladnu djecu i nek dođu po majku svoju. Muž je odmah sam pojeo pola protvana kolača, a dječica su, onako pristojna, zahvalila, jer da nisu gladna. Iza te skromne vanjštine kriju se dva mala termita koja su se nekim čudom nasitili doma. Guzonja je još i bradu ogulio i razbio usnicu pa nije bio raspoložen za Chili con carne a la Lorna!
Enivej. Mislim da je poslijepodne proteklo relativno ugodno. Levant i ja smo prepunile tri čaše – što Lorninim uvredama, kiksevima i propustima, što kolom, vodom, vinom, jabukovačom, kavom, mlijekom i inim. Fulvus cijelu večer nije mogla shvatit kako se pletaćim iglama mogu nanijeti kobne ubodne rane iz nehata. Ona je došla u jednim če če hlačama za brisanje prašine. Meni je bilo neugodno pitat je gdje je kupila tu krpu za prašinu pa sam je samilosno pogledala.
Mislim, cure, da bi joj trebale donirati koju kunu. Pa da barem ima za trenirku s placa.
Moja obitelj i ja smo Lornu i njezine držali taocima još do ponoći, dok djeca nisu demolirala sobe. Nakon što smo slistili i tanjur žele bombona iz dnevnog boravka (iako su malo imali okus po prašini), ostavili smo ih da si sami pospreme taj nered.
Dakle, stvarno, tak neurednu kuću imat, to još nisam doživjela.
Cijelo vrijeme me muči jedna stvar. Znam da sam nešto važno zaboravila, a sad sam se napokon sjetila i što: zaboravila sam ukrast pelcer od jedne prekrasne afričke ljubice s Lorninog kuhinjskog prozora. Sad bum opet morala ići na štrudle i grah. Tjah! Takav je život nas proletera!!
Napomena: Svaka nedosljednost u navedenome tekstu puki je plod vaše pokvarene mašte. Tko samo posumnja da navodi nisu istiniti i točni, dabogda mu se poderala najlonka!
Post je objavljen 22.09.2008. u 14:41 sati.