Kad je oblačno, oblačno je. I mračno je koliko je oblačno, u 14:40. I nema druge. Zato ti budi vedar i spasi sebe, za onoga kome sunce treba. A vedrina iz mraka dolazi. Tamo ona i nastaje.
U 18:10 opet prođem pored zgade na Crvenom krstu i vidim prozor od kupatila, mali prozor, malo kupatilo, mali stan, tu sam nekad živeo. Ali više ne živim tu. I neću više nikada. I kao da nisam ni živeo. A jesam. Pamtim i broj telefona tog stana, ali to jedino što sam zapamtio a da mi nije mutno. Sve drugo mi je mutno, opet, kad je taj stan u pitanju, i moj život u njemu, opet, i život uopšte, i ta žena koja mi je izdavala taj stan, i opet, sve mi je mutno, i ja to ostavim tako, spustim u sebe, sve to, kao u fasciklu, na kojoj piše: Mulj.
S.Valjarević, Dnevnik druge zime, str. 99
A-men.
Eto čitam i dalje istu knjigu, sporo da sporije ne može biti. Po par strana, isključivo u autobusima, ili u redu u pošti. Uzeo sam je iz biblioteke. Na kraju ću je kupiti, volim da imam na polici knjige koje mi znače ili koje su mi u nekom trenutku bile bitne.
Razumem sve o čemu piše. Tačnije - skoro sve, jer do kikirikija života i bibera života nisam nikad stigao, ali ono ostalo: da, tu sam, to je moje.
Opsovao sam u sebi kad sam ukapirao da je pisana u zimu 2004-2005. godine.