Marketing
Nije život posuo sa ružama sva moja sjećanja...
post zbog kojeg će me oni koji znaju doživotno sprdat a oni koji ne znaju sve ce biti totalno uvjereni da nisam normalana....Baš me briga svakako sve vam mogu reći mirno mene niko i onako ne uzima za ozbiljno
najteze je pocet pisati ovako nesto... kad bih najrađe sve napisala pa sta bude da bude, ali ne mogu...but all I can do is try mislim da sam sada upravo našla i rješenje ovoga posta koje tražim već par dana... a nisam još ni krenula u pisanje... ugl... na mojim policama stoje nove knjige... na svima njima brojka 3... treci razred... novi izazovi od kojih ne bjezim, nove obaveze, komplikacije i pogled prema onome što ce mi odrediti ostatak života... strah me... stvarno... ali nekad me lovi i neko ludilo od kojeg se ponašam ko malo dijete upravo zato što znam da se od mene očekuje zrelo ponšanje...
i kad pogledam samo 2 i pol godine u nazad vidim da sam se skroz promijenila... ne samo da me ljudi sa kojima sam išla 8 godina u osnovnu ne kuže, ne samo da mi i moja BFF kaže da sam se skroz promijenila na bolje... po svemu, ali ipak ja sam postala ono sve što pred 2 i pol godine nisam ni sanjala da cu ikada postati, ono što sam prezirala više od svega... postala sam one... one kojima je sve bed, koje traže samo pažnju, kojima je bitno šta neko pedeseti misli o njima postala sam prazna, sve je nekako lažno i neiskreno... nije da mi ne odgovara ali ipak me nekad uhvati nekakva nostalgija za mojim ludim ispadima i ponašanjem koje nikome nije išlo na živce a meni je bilo svejedno za to... onda.... onda davno... i sada ovakva... stalno sam u nekom bedu... nije da se namjeravam promijeniti... ja nemam volje a nemam ni snage da se mijenjam moja nova superosobina je naravno sarkazam... pomaže mi da se borim protiv onoga što bi me do pred 2 i pol godine dokrajčilo i uništilo... pa nije ni to loše ali... Gledala je u prošlost pokušavajućiu shvatiti kad je sav taj smijeh zamronije da sam shvatila... i sada poželim biti ne dovoljno dobra... e još nešto o mom glupom sarkazmu... neki dan sjedim na stanici... i slušam Time after time... If you're lost and you look you will find me, time after time, if you fall I will catch you, I'll be WAITING time after time tako si mislim...da i kako je to ironično da ja sve ljude koji mi se sviđaju doživljavam ko da je kraj svega, tragično, a ja nisam nisam nisam nisam tragična ličnost i nikada to neču biti.... ali opet nije da nemam razloga... kada znaš da nikada baš nikada nećeš imat ono što želiš, onda ti postane svejedno... i puknem se smijat iako je to naravno za plakae... i onda na metejni... ko neki idijot... rasplakala se... ono svi gledaju koji mi je vrag.... ali nisam mogla... starim ja a u ljubav vjere nemam... zlatne godine i duge sjene pomoli se za naše vrijeme jednu svijecu ljubavi zapali za mene... našeg vremena nije ni bilo i nece ga biti... i sada sam se pronašla u glupoj lektiri čije ime ne mogu pročitat... ali ovo je ono što me oduševiulo prije nego sam danas zaspala čitajući... Pun taštine, imao je još i onu oholost kojom se odobravaju s jednakom ravnodušnošću i dobri i zli činovi što je posljedica osjećaja nadmoći, možda i izmišljene... i dobro znam sta ce ko reci za ovaj post... tako da ne očekujem baš neke lude komentare... ako je itko išta skužio od svih tih ludih stihova... ne mogu si pomoci... tako da... evo rješenje za sve ovo... then I see you stnding there wanting more from me and all I can do is try... a zasto?? ne znam... Šteta što, što je kurva, kažu svi a ja šutim, šteta što što je kurva, ne znaju a ja slutim
PREKLINJEM VAS NEMOJTE SE LJUTITI ZBOG TOGA ŠTO JESAM ILI NISAM...
Post je objavljen 21.09.2008. u 20:51 sati.