Radost moja. Ljepote moje.
Mnogi roditelji su vrlo neutemeljeno subjektivni u odnosu na izgled i ostale kvalitete svoje djece, ali moji dečki (i cura) su stvarno najslađi.
To smiješno, to šašavo, to blesasto.
Starije mi je muško čedo, godine dvije i šest mjeseci, brbljav i neizmjerno sladak. Ćaćin harambaša. Sve zna osim se pokakat u tutu. Dvojnog karaktera. S jedne strane nježni i umiljati šarmer sa očima laneta i mangupskim osmjehom, budući ubojica žena. S druge strane, mali vampir s jakom sklonosti udaranja, guranja i čupanja druge djece. Nemoš mu stat na kraj. Kad ga upozoriš on napravi istu stvar samo gledajući te u oči i keseći se. Uvjeravanje ne pomaže. Prijetnje batinama ne pomažu. On jednostavno ima konstantnu potrebu napraviti nekakvo sranje.
Naravno tu najviše strada njegov mlađi i slabiji brat. Jedno žilavo i čvrsto stvorenje. Već se vidi da će biti hahar kad naraste. Ali zasad je najmlađe i najmanje čedo moje. Koje silom prilika (dok još malo ne ojača) trpi batine i glumi plačipizdu, cvilicendru i slično. U pravilu opravdano, jer ga stariji brat često slučajno ošine ili gurne. Ali nije ni ovaj čamac pojeo, ako je već vesla siso. Nekad tugu, čemer i jad nemoći odglumi za oskara. A da ne pričam da prečicom stiže do najbližeg mjesta na kojem se može neka pizdarija napravit. Bit će isti ko i stariji braco. I još gori.
Zanimljivo je da taj onaj prvo spomenuti stariji brat čim čuje da majka iz nekog razloga upozorava mlađeg brata ima potrebu pretrčati preko cijele sobe da bi ga s dvije-tri šamarčine ukorio. Pritom autoritativno ponavlja riječi: «Ne to dirati Jo-Jo» i slično.
Navodno imam i treće dijete i navodno je isto jako slatko, ali je već dugo nisam vidio. Ili spava ili je na nekakvoj izvanškolskoj aktivnosti. A tek ima devet. Jedva ne čekam pubertet.
Ipak mora joj se priznati da jedina ima protuotrov za srednje mi čedo. Ovaj udari bez razmišljanja. Štaš, naviklo dijete. Ali ona vrati i to bez pardona. Kad se počupaju perje leti. Plaču i jedno i drugo, ali neće popustiti. On nju čupa ona njega pleska. Mi odemo u drugu sobu, uzmemo čips i slušamo kako naizmjenično cvile.
I tak. Oni rastu, a mi to sve gledamo.
Post je objavljen 20.09.2008. u 23:03 sati.