.. jedan se ugušio i ostalo ih devet. Zašto započinjati povratnički blog s priglupom pjesmicom iz knjige Agathe Christie? Zato što me upravo ova pjesmica podsjeća na trenutno stanje hrvatskog društva, u kojem se poslovne poruke šalju preko nasilnika i likvidatora, a ponajviše zbog toga što dva od tri nedavna aktera, tj.žrtve nasilja i osobno poznajem. I Igora Rađenovića i Jospia Galinca upoznala sam prije par godina na skupu predavanja-radionica-sastanaka koje je organizirala Akademija za politički razvoj, neprofitna udruga koja pod okriljem programa Vijeća Europe nastoji pridonijeti demokratizcaiji, pluralizmu hrvatskog društva, promicanju europskih vrijednosti te unaprijeđeniju regionalnih kontakata okupljanjem mladih političara, gospodarstvenika, državnih službenika, novinara, znanstvenika i članova civilnog društva (očito, svih segmenta društva). Akademijin čelnik je mladi i entuzijastični Branislav Bibić, pametan, ambiciozan i samozatajan u tolikoj mjeri da je cijeli projekt Akademije tek njegov usputni posao, doprinos zajednici, ali i svima onima koji prođu program predavanja, jer potiče umrežavanje sudionika Akademijinih programa, razmjenu mišljenja i stavova između ljudi različitih ne samo političkih, nego i profesionalnih interesa, koji diskutirajući o društveni problemima današnjice i te kako pokazuju brigu za svijet oko sebe, a u svom svakodnevnom radu tu brigu i iskazuju konkretnim zalaganjima, trudom na svojim radnim mjestima… Činjenica da Bibić iz godine u godinu zapravo okuplja kremu mladih hrvatskih intelektualaca, potvrđuje da u hrvatskoj postoji intelektualni kapital koji bi društvo mogao promijeniti i pokrenuti.
I kakve dakle veze dakle ima Bibićeva Akademija i Antha Christie? Ima, ima, jer dvojica od sudionika Akademijinih predavanja iz 2005. godine brutalno su pretučena nedavno samo zbog toga što su svoj posao činili časno i u skladu s pravilima struke (gadi mi se ova preizlizana floskula hrvatskih političara), ne želeći prihvatiti neumitnost nemoralnosti, korumpiranosti i kriminalne upletenosti poslovnih struktura. I Rađenović i Galinec su prije svega uspješni, a mladi, pametni, moralni u onome što su izabrali za svoj poziv. Igor je odlučio biti političar, pa je tako u nekoj stranačkoj kadrovskoj križaljci dobio mjesto direktora Zagrebačkih cesta i, uvjerena sam, samo svojom vlastitom inicijativom odlučio raskrinkati leglo korupcije i krađe iz lokalnog proračuna. Josip je privatni poduzetnik, usuđujem se napisati eruditskog usmjerenja, jer sam slušala u nekoliko navrata kako s lakoćom elaborirao o najširem spektru tema: iz područja politike, kulture, ekonomije. Stoga se jedino mogu zgroziti nad količinom mržnje i prezira anonimnih forumaša na hrvatskom webu koji, nepoznavajući ga, dozvoljavaju sebi vrijeđati njega kao osobu i uspješna poduzetnika (takvima je, mediokritetima redom naravno, naime, čudno da netko s tek 36 godina može biti „vodeći hrvatski broker “ ili direktor velike građevne tvrtke, a niti jedan od njih vjerojatno za Josipa Galinca do prekjučer nije čuo). Kriv im je jer je mlad i uspješan. Kriv im je jer je svojim radm nešto stekao. Kriv im je zato što nije poput velike većine (ispod-)prosjčnjaka, kojim je lakše kukati nad besmislom svoga života i kriviti druge, koji rade i stvaraju, za svoju neimaštinu, nego prihvatit se lopate, šarafcigera, knjige, krpe, i priznati si da teoretski svi imaju jednake šanse, Jospi dokazao da za uspjeh treba i rad, trud, napor i ulaganje u svoje znanje, a ne nužno bogat i moćan tatica ili politička stranka.
Dakle, pitam se, ako su dvojica od četrdesetak ljudi koji su samnom pohađali Akademijina predavanja već postali žrtve , ko je (čak i od nas četrdesetoro) sljedeći? I sad Agathina pjesmica ima smisla, jer nakon što je deseti crnac ugušen, na red je došao deveti, koji je otrovan, pa osmi, koji je upucan, pa sedmi koji je bačen s litice, i tako dalje… Vjerojatno reagiram subjektivno u ovom slučaju jer dvojicu ljudi koja su tek moralnim i profesionalnim radom izazvala napade koji su kvalificirani čak kao pokušaj ubojstva poznajem, no jednako užasnuti su, vjerujem, svi ljudi koji još uvijek vjeruju da je moguće i nužno raditi u državi u kojoj se zakoni provode, a u kojoj se pokušaj uspostavljanja paralelnog, a nelegalnog represivnog mehanizma oštro i promptno sankcionira i osuđuje.
Sljedeća stvar koja rastužuje je činjenica da je Galinec pretučen u po bijela dana, a da je k tome dvadesetak ljudi s neznatne distance svjedočilo tome događaju. Pitala bi se sada tek zar je toliko povjerenje u kolektivnu svijest, da ni jedna od njih nije osjetio potrebu da potrči i pomogne čovjeku kojeg ubijaju pred njihovim očima, da dan nakon Galinčeva strdanja u top-političkom dnevnoj emisiji „Otvoreno“ ista količina alijenacije i ljudske sebičnosti nije iskazana od strane voditeljice koja ne zaslužuje ni da je se imenuje, te intelektualne elite ove zemlje (gospode Puhovskog, profesora filozofije, i Renata Matića, sociologa). Potonji je u trenutku kad je kamerman doživio epileptični napad i očito trebao pomoć, tek sablažnjivo razglabao o izostanku reakcije i involviranja svjedoka Galinčeva premlaćivanja, bez potrebe da djelom potkrijepi svoju tezu o nemoralnosti takve ljudske pasivnosti. O tempora, o mores!
Da ne duljim: znajući da potencijal za promjene u Hrvatskoj itekako postoji,a dokaz su tome ljudi poput Igora Rađenovića i Josipa Galinca, ali i mnogih drugih koje sam upoznala na Akademijinim predavanjima, te studirajući i radeći u Hrvatskoj, smatram da se svatko kome je do dobrobiti vlastite i svoje djece stalo, treba angažirati sukladno svom profesionalnim i društvenom položaju. Ostajemo li pasivni nakon ovakvih događaja, osuđujemo li ih samo načelno u krugu svojih prijatelja i obitelji, ne pokuša li svatko od nas, koji odbijamo živjeti u korumpiranom društvu u kojem se nasilje tolerira, mijenjati to isto društvo (osobnim, a potom i političkim angažmanom, oglašavanjem u medijima, znanstvenim radom, odbijanjem poslovne suradnje koja uključuje mito ili reket) postajemo tek pasivni pomagači režima protiv kojeg se zapravo treba boriti. Aktivnije i agresivnije. Ovaj osvrt je moj prvi mali doprinos tome. Sigurna sam da će mnogi slijediti.
Post je objavljen 20.09.2008. u 11:23 sati.