A ti si bila prva u redu i gledala ono što nitko ne vidi
Ti si bila zadnja u redu i ponosno stajala i lagano trulila.
Te noći kiša je snažno padala, ispirala smrtne grijehe sa prašnjavih ulica, noslila ih sa sobom u bezdan mraka što se nazirao u daljinji...
Te noći ona je ležala nepomično, dopuštajući da joj kiša opere misli...
Curile su iz nje, tiho žuboreći same sebe.
Vidjela si kako odlaze daleko, čula si što pričaju... tiho, šapuću, sljedila si ih pogledom dok se nisu izgubile pod tuđim nogama, odnešene, nikad pročitane.....
Uhvaćene munjom koja para zrak i razdire tamu načas su se otvorile samo za tebe pokazale put kojim moraš ići, jer svijeću u tvojoj ruci odavno je ugasila oluja...
Prvi izbor, zadnja prilika na relaciji između vremena. NIkad se ne propušta, nikad ne osluškuje niti se ikad čuje, samo je tu zajedno sa jednim običnim trenutkom, nikad pepoznatljiva.
Zajedno s uzrokom i ugašenom svjećom koja osvjetljava njezino tijelo stojiš, nepomično.
Da li je moguće. Znam.
Ti...
TI si ona.
Izgovaraš svoje nedovršeno "Ja" i odlaziš, bez kretnje daleko u smejru koji ti nikad nije bio pokazan. Stojiš ponosno, lagano truliš.
Remember, my child: Without innocence the cross is only iron, hope is only an illusion and Ocean Soul's nothing but a name...
The Child bless thee and keep thee forever...
Post je objavljen 21.09.2008. u 13:53 sati.