Marketing
stižu me sjećanja na sva davna proljeća
...maloprije bila Suza kod mene, dosta dugo je bila... eh... slušali smo pjesmu od Crvene Jabuke - stižu me sjećanja... i prisjećali se starih dana... osnovne škole... rođendana, ekskurzija, nove godine... to su bili dani...
Nas dvije uvijek i svugdje nerazdvojne, gdje ona tu i ja, gdje ja tu i ona...
Uz slike, prisjetile smo se kad smo slavile Novu godinu kod mene, sedmi razred smo tad bile pa nam starci nisu dali nikuda. Ja, Suzana, Sanja i Nela i moja baka koja nas je pazila... Tad smo se prvi puta napile, naše prvo pijanstvo, iako je moja baka pokušavala skriti alkohol, našle smo ga... 
Bilo je ludo i nezaboravno, bilo je plesa, glazbe do daske, vina, striptiza, slikanja, zezancije... to mi je bila najbolja Nova godina... A sad... sad smo se rastale, Sanja je s dečkom, a ako Bog da i ja ću uskoro biti u Zagrebu, poslije škole naravno, tko zna gdje će sudbina odvesti i Suzu, i tko zna kada i dali ćemo se više viđati... 
A sve mi to fali... Voljela bih nekad vratit te dane makar na sekundu da budemo zajedno, sve, kao nekada...
A kakve smo gluposti znale izvoditi zajedno, sad ih izvodimo, ali nije to to... drukčije je bilo kad smo bile djeca, djevojčice... Nismo ni znale šta je život, tad smo maštale o prvim dečkima i prvom poljupcu... Sad tek saznajemo kako je život zapravo težak.
Joj kako mi fale ti dani kad sam bila dijete... Kako mi fali kad smo odlazile u dom, subotom samo do 23 sata... Plesale, zezale se...
Ponekad bi se voljela vratiti i u osnovnu školu, sjesti makar jedan dan sa svojim starim društvom u one klupe, poslušati stare nastavnike kojih smo jedva čekali da ih se riješimo. Voljela bih još koji puta vidjeti kakvu će glupost dečki napravit, hoće li biti žvakačih guma na razrednicinoj stolici, hoće li nastavnica iz biologije opet nekog gađat cipelom i cvijećem u kaliću, hoće li nastavnica iz hrvatskog od milja zvana Patkica opet dobiti slom živaca, šta će reči nastavnik Slučaj iz povijesti, hoće li nas nastavnik iz glazbenog opet izvući s matematike da idemo pjevati, hoće Jelka opet vikati što neznamo razlomke, hoću opet pokupit komad iz fizike kod Pište... To nam je tada bio život, eh da smo znale kakve nas puno veće stvari čekaju u životu... Srednja škola je došla i tad sam osjetila koliko se zapravo razdvajamo, i tad smo se promjenile. Nisu više postojale Maja, Suzana, Sanja i Zorica... ne sjećam se kad smo zadnji put bile gdje same nas četiri, zajedno... 
Suzana, Sanja i Zorica su gotove sa školom, ja još ovu godinu, a onda ćemo se razdvojit i pogotovo... A lijepo je meni moja baka govorila da prijateljstvo ne može vječno trajati, da nećemo moći bit zauvijek skupa jer će svaku od nas život odnijeti na svoju stranu... svaka ima svoju sudbinu koju mora proživjeti... Samo molim Boga da sve četiri imamo sreće u životu... Nadam se ipak da ćemo jednog dana se opet sastati, zajedno sve četiri skupa i zajedno se prisjetiti starih dana...
pusa mojim ljepoticama...
pusa mom Vladimiru...
Sve vas voli vaša Maja... 
Post je objavljen 19.09.2008. u 19:36 sati.