Zar da pišem o ljubavi?
Nisu li već odavno
napisane sve ljubavne priče,
otpjevane sve ljubavne pjesme,
izrečene sve riječi ljubavi
koje mi se nisu dogodile?
Kasno je da pišem o ljubavi.
O ljubavi koja je donijela
kratkotrajnu radost i dugu bol,
koju je odnio zaborav
i izbrisalo vrijeme
da se ne vraća osim u snovima.
Besmisleno je da pišem o ljubavi.
O ljubavi zabranjenoj,
nekompatibilnoj, neprikladnoj,
nepoštenoj, krivo tempiranoj,
posesivnoj i egoističnoj,
nedozvoljenoj i odbačenoj.
Smiješno je da pišem o ljubavi.
O ljubavi trinaestogodišnjakinje
koja nikada nije odrasla,
koja zna samo obarati pogled,
crvenjeti se i pobjeći
ili uvjeriti samu sebe da joj nije stalo.
Apstraktno je da pišem o ljubavi.
O ljubavi koja je ostala neizgovorena,
koja se pričinjala uzvraćenom,
iluziji krive interpretacije,
neutemeljenoj ni na čemu,
s nepremostivim razlikama i daljinama.
Voljet će me valjda Bog, roditelji i prijatelji,
rodbina, kolege, profesori i šefovi,
mala djeca i male životinje. I okoliš.
Teško je reći hoće li me ikada
netko voljeti više od ovog.
Zato ne pišem o ljubavi.
Post je objavljen 19.09.2008. u 12:50 sati.