U sobi je tiho i prohladno. Vrata su zatvorena
i dimni oblak se širi poput jesenske magle.
Još jedna hladna septembarska noć prolazi dok
digitalni sat otkucava tiho, nečujno.
Mnoge noći sam provodio sam u ovoj sobi, dok
su oko mene prolazili sati i događaji.
Neki veliki i neki mali, ali svaki u glavi
rastavljeni i proučeni do zadnjeg detalja.
Iz svakog nešto naučeno, spremljeno u jednu
od brojnih soba sjećanja, ali brzo zaboravljeno.
Od ljudi nekad znanih i voljenih, samo sjene ostaju.
Zaborav je čudna stvar. Tako neizbježna,
ponekad potrebna, ali većinom tužna. Na televizoru
prolaze nevažne serije, nebitni filmovi i tek pokoja
zanimljiva misao. Ideje se rađaju poput veličanstvenog
feniksa, i isto tako i umiru,u plamenom vrisku koji
prebrzo dolazi. I oduvijek je tako, otkako se sjećam,
sve je prebrzo završavalo... pogotovo dobre tvari.
Vani, negdje daleko, svijet je tekao svojim sporim
i tragičnim korakom,kao i uvijek, prema hladnom i
mračnom obzoru.
Post je objavljen 19.09.2008. u 03:57 sati.