Eh, da mi je živjeti u svijetu u kojem je malo manje pokvarenih, malo manje korumpiranih, malo manje glupih. U svijetu u kojem nema toliko muljaža i gnjavaža, toliko novih ideja o trošenju tuđeg novca, raznovrsnih i uvijek svježih, novih spoznaja o različitim izvedbama mita i korupcije. Da mi je biti u svijetu u kojem se ipak radi za opće dobro, ili barem za dobro svojeg bližnjeg, ali ne na štetu nekog trećeg. I dalje bi bilo love, ali ne više kao blata. I dalje bi bilo bazena, ali ne u tolikom broju, i dalje bi bilo skupih i bijesnih auta, ali s ipak malo manje konja, i dalje bi bilo svega, ali bilo bi i malo više ljubaznosti i dobrote. Ne one lažne, iza koje se krije matematička računica složena do bola o koristi koju se može izvući iz bilo kojeg kutka ovog svijeta, već one jednostavne dobrote kojom odiše pozdrav djeteta kad dođete po njega u vrtić. Dobrote i vjernosti s kojom vas četveronožni ljubimac uvijek čeka po povratku s posla. Nježnosti kojom majka prima tek rođeno dijete. Ljubavi kojom se zavjetujemo jedno drugom na cijeli život. Bilo bi nam tako lijepo, ali to je tako...
Realisti smo, tražimo nemoguće!!!
Može li opet zaživjeti ovaj slogan koji je pokrenuo svijet '68? Ili smo već toliko gotovi u glavi da nas nije briga. Ili nas je previše strah, previše smo lijeni, previše otupjeli, previše nešto.
Uvijek je nešto...
Post je objavljen 18.09.2008. u 16:14 sati.