Promatram kako voda potokom teče. Žubori. Kamenčić svaki zaobilazi kao igrom nekom. Osjeća li kamenčiće? Igra li se njima? Kamenčići ponosno odoljevaju, ali voda ne posustaje. Upornim nastojanjem tu i tamo malo i pomakne po neki. Okrene se pokoji, ali se uskoro zaustavi i ponovo nastoji ne dati se. Nastoji provesti volju svoju, ali kao da je voda upornija. Ustvari kao da su uporni oboje, ali voda je nekako jača. Stalno nadoknađuje izgubljenu energiju. Osjeća li kamen to? Kakav je to njihov odnos?
Sjedim tako i gledam. Igra? Što osjećaju sudionici njeni? Osjećaju?
Šljunkovita plaža. More. Valovi se neumorno poigravaju kamenčićima što plažu čine. Zapljusnuvši guraju ih na kopno i potom povlačeći se, vuku ih nazad u more. Gledam kamenčoće. Svi su glatki i kao da nastoje postati potpuno okrugli. Dosta učestalo vidim i razne u bojama. Zeleni, crveni, ljubičasti. Kao da su stakleni. Bit će da je netko, dosta ranije, bacao staklo u more, a more uradilo kamenčiće od njega. Staklenčići! Gledam te kamenčiće i staklenčiće kako neumorno idu tamo amo. Kako im ne dosadi? Što osjećaju? A valovi? Uvijek jedno te isto. Koja im je to fora? Kakovo zadovoljstvo? Kao da su oni netko.
Oblaci, što nebom plove, nestašno se prevrću, nastajuć i nestajuć. Gomilajući se, stvaraju veče nakupine kišonosnih tvorevina. Nastaju razlogom nekim. Igraju li se to oni, ili se to netko sa njima igra? Kako je biti oblak? Postaneš velik i jak i onda se takav iscjediš i nestaneš. Kakav je osjećaj pretvarnje u more kišnih kapi?
Vodena silina, što kap po kap je nakupi, bujicom postaje. Snažna i moćna, što sve pred sobom ruši. Kao da neka panika uhvati silno mnoštvo nakupljenih kapi na tlu. Sila neka ih odvlaći u predjele niže. Kao kiša bili su kap do kapi u velikom mnoštvu, a ovdje na tlu objediniše snage.
Voda, taj silni medij prirode! I sve to po malo i na sitno. Ustrajno. Kap po kap. Tko to čini? Kap svaka posebice? Sve one zajedno? Čini li te netko nevidljivom moći? Kapljice, zašto? Što te vodi putem tvojim? Uvijek bude kao da moraš. Uvijek bude da to jedini je put. Kao da te netko stalno doziva. Ne riječima, već nuždom. Nisi ti samo 'voda'. Čini te i sve ono čime je tvoje ponašanje dato. To je kao i u ljudi.
Ima nešto gdje i ti odustaješ. Kada se dovoljno zagriješ rastočiš se zrakom isparena. Vjetrovi te ponesu u visine. Tamo češ oblacima opet vodom biti. I s tobom se netko igra.
Ima netko nevidljiv, što sve ovo pokreće. I kroz ljude prolazi većini neprimjećeno. Može tako, jer čovjek je zaigran slobodama misli, što ga nose u svijetove njima stvorenim. Svijetovi su to u kojima voda i ne mora teći. Al' svjetovi ti rasplinu se kada sučele se sa svijetom stvarnim.
Potok, more, oblaci; zaigrani krug. U krugu tome i čovjek nasta. Duga je to priča ustrajnosti i sila promjene. Na razmeđi toj čovjek postade.
A voda? Voda i dalje, ko nijemi svijedok, priču života priča.
Srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 18.09.2008. u 14:20 sati.