Da nije istina, da nisam bio u krivu i da me nije prevarilo ono malo osjećaja, da ona nije takva... Jer ako je to istina, a ja sam bio u krivu, onda u sve što god sam vjerovao nestaje, kao dim u nekom starom, prastarom kaminu. i stvarno se nadam da sve je to hvalisanje nekog glupog klinca da ispadne važan pred nekolicinom svojih vršnjaka. Jer, ako je sve to istina, ne znam gdje ću ja sa svojim razmišljanjima završiti i koliko će mi godina trebati da shvatim kako svi ostali bolje gaze preko leševa i uspijevaju uništiti sve ono zbog čega je vrijedilo živjeti...
Sada zvučim kao Jesenjin, i mrzim to biće u sebi, ali opet, kako se ne rastužiti od same pomisli da bi netko tako nešto učinio samo da bude prihvaćen... jer ako je to laž, onda je ona nešto najgnjusnije što može biti smišljeno, a ako je ona djevojka sa glupom maskom na licu onda sam ja idiot koji jednostavno vjeruje, da još negdje postoji ona istinska, neiskvarena ljepota duše... Jer tijelo je ionako samo prolazno...
I stvarno iz dana u dan, molim Boga da nisam odgojen loše za ovaj svijet, i da neću morati mijenjati uvjerenja. To bi bio moj osobni poraz i poraz moje obitelji koja me učila i uči da u svakom čovjeku ima puno dobra, a malo zla, a nikako ne obrnuto... Oh Bože, molim te da sve to nije istina... Molim te... Molim te...
Gdje sam nestao
Ponekad nestajem
u sivilu života
tražeći smisao negjde
u stvarima koje mi ovaj svijet
ne može pokloniti
boreći se protiv demona
iz dana u dan ja nestajem
Gubeći nadu da
trebala bi postojati negdje
bolja duša,
bolji ljudi,
bolji svijet...
Post je objavljen 18.09.2008. u 11:29 sati.