Nekad mi stvarno dođe da počnem vjerovati u uroke i slične gluposti... Svako novo razočaranje ili nedobivanje onoga šta želim tjera me da se vratim u prošlost i sjetim se svih stvari u kojima sam se razočarala ili ih nisam dobila. I onda dođem do zaključka da sve ono šta sam istinski od srca htjela, otkad znam za sebe, AKO sam to dobila (a često uopće nisam) onda je to bilo s veeeelikim zakašnjenjem. Ono šta mi se danas desilo natjeralo me da se sjetim svih primjera. Evo, danas sam KONAČNO trebala imat ispit iz vožnje, i ako prođem, dobit tu toliko željenu jebenu vozačku. Ali... uvijek je taj ALI. Spletom okolnosti koje neću imenovati jer ću se inače previše raspizdit, ispit mi je odgođen. Da, MENI i još nekim ljudima, a neki imaju ispit. Možda mi ta vozačka nije suđena. Prvo sam trebala polagat u 7.mjesecu, ALI mi je falilo nekoliko sati da budem spremna (otprilike tjedan dana vožnje) pa nisam išla. Onda su ovi iz autoškole išli na godišnji i negdje do 20.8. ništa. onda sam 2.9. trebala ići na ispit ALI onda sam bila u Španjolskoj na maturalcu. Bilo bi bolje da sam onda polagala i ne išla u Španjolsku (nije da mi je bilo toliko grozno, ali nije bilo ni ništa posebno), ali jebiga, šta je bilo, bilo je. I onda danas. Odgoda ispita svima koji su trebali polagat od 8 do 10. a ja sam trebala u 8. i sad ću čekat tko zna do kada, trebala bi oko 2 tjedna ali vjerojatno će se onda svi ispitivači razboljet i ić na bolovanje pa će sljedeći ispit bit početkom 11.mjeseca kad će mi već i lječnički isteći. možda do 35. godine i položim. MOŽDA!
Onda, cijeli život sam stvarno jako htjela imat brata ili sestru. I na kraju sam ipak dobila brata, ali s jedno 6-7 godina zakašnjenja, kad sam se već pomirila da ću ostati sama. Dok su svi imali brata ili sestru mlađeg najviše 5-6 godina, ja imam brata mlađeg 13 godina. Možda zbog toga šta sam ga tako dugo čekala, toliko volim svog brata da ne mogu život zamislit bez njega i kad sam bila u Španjolskoj užasno mi je falio. A dan kad se rodio bio je najljepši dan u mom životu.
Ima još puno primjera dobivanja nekih stvari s ogromnim zakašnjenjem. Ali ipak nisu za javnost. I netko će reći da je bitno na kraju ipak dobiti to šta želiš, ali neke stvari se moraju desiti u točno određeno vrijeme. Jer sve šta ih duže čekaš, to te više uništavaju psihički. I onda kad ih dobiješ nakon toliko čekanja i suza (AKO ih uopće dobiješ) onda ti pomalo i postaje svejedno i nije toliki gušt imati nešto šta si toliko čekao. Bar je tako kod mene. Jednostavno postaneš takav kad ti se takve stvari stalno dešavaju. Npr., desilo mi se da sam dva rođendana očajnički željela da mi jedna određena osoba čestita rođendan. Na kraju sam to i dobila s 2 godine zakašnjenja kad mi to više uopće nije bilo bitno. A da se desilo kad je trebalo, mojoj sreći ne bi bilo kraja.
I onda bacim pogled u budućnost, na neke svoje želje i životne planove. Recimo, kao i većina glupih ženski htjela bim se udat i dobit djecu negdje između 25. i 30. AKO mi se ta želja i ostvari, onda se sigurno neće ostvarit između 25. i 30. nego između 35. i 40., naravno ako se prije ne predoziram s antidepresivima na kojima ću vjerojatno završit. Baš imam optimistično razmišljanje za budućnost. Možda će netko mislit da sam luda jer me odgoda vozačkog ispita danas natjerala da razmišljam o svemu tome, ali to je samo jedna karika u lancu koji mi se steže oko vrata otkad znam za sebe. Zašto si nisam dopustila da me taj lanac udavi već jednom? Ne znam... Možda jer i kad je bilo najgore sam se uvijek nekako nadala da će jednom biti bolje, da će jednom zasjati sunce. I da, sunce bi svako toliko zasjalo, na trenutke, ali prekasno, onda kad me uopće više nije bilo briga da li će zasjati ili ne, onda kad sam se već pomirila da nikad neće zasjati. I kad malo pogledam, cijeli moj život se svodi na ČEKANJE. Umjesto uživanja svaki dan i proživljavanja svakog dana kao da je posljednji, moj život je čekanje. Nečega. Čega? Nečega šta se možda nikad ni neće desiti. Nije tu stvar samo u vozačkoj i bratu nego i u puno drugih stvari o kojima stvarno ne želim. Čini se da je meni suđeno doživotno jebanje u zdrav mozak. Ili da posjetim neku tetu koja kao skida uroke pa da mi pobere sve novce pa će mi onda bit bolje? Da, baš.
Post je objavljen 18.09.2008. u 10:50 sati.