Marketing
rose: plava trava zaborava
(prethodni nastavak)
Plavi joj je pogled još uvijek bio zamagljen dok se budila u njegovu naručju.
Rose ... prošaptao je a u njezinu je oku bljesnula iskra prepoznavanja.
Nagnuo se i poljubio joj usne.
Usne joj isprva bijahu hladne a zatim se zagrijaše u njegovu poljupcu. Svi njihovi zajednički tretnutci, od prvog susreta do kobnog trenutka u kojem se borila sa zaboravom, preletješe pred Roseinim unutarnjim okom.
Ne želim zaborav ... rekla je ... ma kako sladak, ma kako primamljiv bio ...
Želim se sjećati svakog Tvog dodira, svake Tvoje riječi, svakog otkucaja srca ...
Ne bih čak ni one trenutke u kojima si mi nanio bol zamijenila za olakšanje zaborava.
...
Sklupčana u Morpheusovu zagrljaju, na obali Mnemosyne nad kojom je snježilo, Rose mu je šapatom pripovijedala o osjećajima koji su je razdirali dok se u njoj zaborav borio s prisjećanjem.
Tonući u hladni vir Mnemosyne, osjetila sam Thanatosove ruke kako me stežu ...
Osjetila sam njegovu prisutnost i kasnije, dok sam poput djeteta trčala za leptirima, lišena sjećanja. Smijala sam se, Morpheuse ... a u meni je sve treptalo od straha, krv mi se ledila u žilama ... jer On mi je šaptao: Samo lepršaj Rose, no uzalud Ti je, već si u mojoj mreži ...
Odupirala sam se sjećanjima jer sam se u dubini duše bojala da će Thanatos, ako se Tebe prisjetim, svoju zamku okrenuti prema Tebi ...
Na trenutak sam bila spremna Thanatosu se predati, ako bi to bila cijena Tvoga otkupa ... no na samu pomisao da me Njegove usne ljube, Njegove ruke grle ... dok mislim na Tebe, dok želim Tebe ... ne, Ljubljeni, nisam mogla ... duša mi se pobunila ...
Rose, zar misliš da bih ja pristao odreći Te se?
Thanatos je moćan bog, njegova moć nadmašuje moju ... možda ga ne mogu pobijediti, no mogu mu se oduprijeti, mogu mu se oduprijeti ako znam da me Ti ljubiš ...
A Ti si to već uradila, hrabra moja Rose, Ti si mu se oduprla, Ti si ga već pobijedila ... Nadam se da ću i ja smoći takvu hrabrost, kad se s Njim suočim.
Više se ne bojim, Morpheuse ... više me ničega nije strah ...
Možda i nemamo budućnosti, Ti i ja, Jedini moj ... no, naše nam trenutke nitko ne može oduzeti, čak ni Thanatos ... čak ni njegov ledeni zagrljaj ...
Ne bojim se više, Jedini ... čak i kad me nestane ... i kad me prekrije plava trava zaborava, i kad nas razdvoje Tvoja vječnost i moja smrtnost, bit ću uvijek Tvoja ...
...
Dvije se siluete sljubiše u jednu.
Rose i Morpheus potonuše u slatki zaborav. Zaboravili su hladnoću snijega, sumrak Hada, muke koje ih čekaju, Thanatosa koji ih vrijeba ...
Usne su Ti poput slatkog vina, Rose ...
Ti si moja Letha i moja Mnemosyna ... Ti si jedino što je vrijedno sjećanja u čitavoj mojoj usamljenoj vječnosti ... Ti si moje sjećanje i moj slatki zaborav ...
Dok su im se tijela spajala a duše preplitale, oboje su znali da je upravo taj trenutak njihove ljubavi i bliskosti vječan i postojan, da im ga nikakav rastanak ne može oduzeti ...
Thanatos ih je, skriven, promatrao, drhteći od želje. Želio ih je oboje, i Rose i Morpheusa, želio ih je podčiniti, želio ih je posjedovati. Gledao ih je, kako se ljube, gledao drhteći od želje ... ali i od straha.
Moćni je Bog Smrti po prvi put posumnjao u svoju moć ...
(nastavak slijedi)
Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Dodatak: uz pozdrav za Necutako ...
Pero i Đuro: pospanci ....
Post je objavljen 17.09.2008. u 23:59 sati.