Kad se prije sto pedeset godina pronio Lurdom glas o čudesnom vrelu koje je izbilo u špilji prigodom minuloga ukazanja, na dan 26. veljače 1858., dakle u zoru sljedećega dana, već se našlo kod špilje kojih šest tisuća ljudi iz Lurda i okolice. Kad je svetica došla po običaju do špilje, pokleknula je kod mjesta gdje je dan prije izbilo vrelo, pobožno se prekrižila, rukom zahvatila vode, popila gutljaj, a onda si umila obraz i otrla svojom pregačom. Nato pođe na svoje uobičajeno mjesto i klekne. Nakon kratkog vremena zasjalo je njezino djetinje lice pravim nebeskim sjajem. Gospa je opet bila tu. Ali najednom, kao i dan prije, lice se Bernardičino prevuklo dubokom tugom, a suze joj potekoše niz lice. Žurno je ustala, pošla nekoliko koračaja prema udubini špilje, bacila se na tlo i s velikim žarom poljubila zemlju. Onda se pridignula i, okrenuvši se prema skupljenome narodu, dala svima znak da učine isto. I gle, onaj svijet na nalog ove neznatne djevojčice, sagnuo je koljena i sva su usta poljubila zemlju. Izvršili su to i oni koji još nisu vjerovali, a bili su pomiješani s ostalim narodom. Izvršili su to sa suzama u očima. Vidjelo se očito da taj čin nije djelo ove skromne pastirice sv. Bernardice, nego djelo više moći koja je stajala nad svim kraljevima i carevima ovoga svijeta, a to je Presveta Bogorodica.
Kad su Bernardicu iza završena ukazanja upitali što se zbilo između nje i nebeske pojave, odgovori ona: ''Gospa mi je naredila: 'Ti ćeš poljubiti zemlju za grješnike!''' Vidite li divne pouke koju nam pruža naša nebeska Majka? Vidite li njezinu skrb za jadne grješnike, a to smo svi mi?
1. Kad je ono Adam onako bijedno pao u raju zemaljskom, poslušavši glas žene svoje, a ova opet sotone, zmije zavodnice, kletva Božja glasila je prigodom presude: ''U znoju lica svoga jest ćeš kruh, dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet. Jer si prah i u prah ćeš se vratiti'' (Post 3,19).
Nikada se čovjek s tom osudom nije mogao pomiriti, makar mu svakidašnje iskustvo govori da je tako. Najrječitija potvrda da je tako jesu nebrojeni grobovi širom svijeta.
A ipak? Već se onaj egipatski faraon htio postaviti iznad Boga kad viče na Mojsija na njegovu opomenu da pusti Izraelce: ''Tko je Gospod da Ga slušam i pustim da ide Izrael? Ne poznam Gospoda i neću pustiti Izraela'' (Post 5, 2).
Korah, Datan i Abiron dižu bunu protiv Mojsija, ne mogavši podnositi da bi netko drugi mogao biti viši od njih. Viču protiv Mojsija i Arona: ''Dosta neka vam je! Sva općina, svi skupa su sveti, i Gospod je među njima. Zašto se vi uzdižete nad općinu Gospodnju?'' (Br 16, 3).
Šaul je brzo zaboravio ono što je sam nekad rekao da je iz najmanjega plemena izraelova i porodica njegova najmanja od svih porodica toga plemena, i kad mu je Gospod dao pobjedu nad Amalečanima, kaže Sveto pismo: ''Šaul je pošao u Karmel i tamo je sebi podigao spomenik'' (1 Sam 15, 12). Pobjedu je pripisao sebi i svome junaštvu, a ne Bogu koji mu je dao pobjedu.
Izebela, bezbožna žena Ahaba kralja, kori svoga muža jer nije znao silom izvesti svoj naum: ''Sad jedanput pokaži da si kralj Izraelov! Ustani i jedi i budi dobre volje! Ja ću ti već pribaviti vinograd Jizreelca Nabota'' (1 Kr 21, 7).
Nabukodonosor pripisuje sebi moć i veličinu Babilona: ''Nije li to Babilon veliki, što ga ja sazidah za prijestolnicu kraljevsku velikom moći svojom i na slavu veličanstva svojega?'' (Dn 4,27).
Herod Agripa prima za istinu ono ludo i bezbožno laskanje Sidonaca: ''Ovo je glas Božji, a ne čovječji!'' (Dj 12, 22).
Kad je netko Napoleonu prigovorio na njegove planove o osvojenju Rusije - čovjek snuje, a Bog određuje - on je poviknuo: ''I ja odlučujem!''.
Jednom riječju, bez prestanka se kroz povijest čovječanstva ponavlja povik sotone, kojega je slika kralj babilonski kod proroka Izaije: ''Uzlazim u visine nad oblake, hoću da budem jednak Svevišnjemu'' (Iz 14, 14).
A Gospod Bog? On ni za dlaku ne mijenja svoje presude: ''Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!'' (Job 10,9) I zato kao Njegov odgovor na faraonovu drskost dolazi uništenje cijele zemlje njegove kroz onih deset egipatskih zala, kao što smo već govorili, i uništenje sve vojske njegove u Crvenome moru.
I zato kao odgovor Božji na bunu Koraha, Datana i Abirona, otvara se zemlja pod njima i žive ih progutava sa svim imanjem njihovim (Br 16, 1-15).
I zato kao odgovor Božji Šaulu na oholost njegovu dolazi odbačenje Šaula kao kralja i konačna njegova pogibija u boju s Filistejcima (Pnz 15, 10-23).
I zato kao odgovor Božji na bezbožno Izebelino nasilje i oholost odluka da je konji izgaze svojim kopitima, a psi izjedu tijelo njezino, makar je bila kraljica i kraljevskoga roda (1 Kr 21, 23-24).
I zato kao odgovor Božji na oholost Nabukodonosorovu dolazi njegovo poniženje u tolikom stupnju da je pasao travu kao nijemo govedo, izbačen iz ljudskoga društva (Dn 4,30).
Zato kao odgovor Božji na Herodovu oholost dolazi kazna da su ga živoga izjele najmanje životinje crvi (Dj 12,23), njega koji je htio biti jednak Bogu.
I zato kao odgovor Božji na Napoleonovu oholost dolazi bijeg iz Rusije, skidanje s prijestolja i odvođenje u zarobljeništvo na osamljeni otok Sveta Helena, njega, najmoćnijega cara onoga vremena, koji se drznuo poviknuti: ''I ja odlučujem, a ne samo Bog''.
2. Vidite li, braćo, veliku pouku i veliko dobročinstvo Matere Božje kad je ono prije sto pedeset godina pozvala Bernardicu, a preko nje sve one tisuće ljudi: ''Ti ćeš poljubiti zemlju za grješnike''? Makar Crkva svake godine na Pepelnicu podsjeća ljude na presudu Božju u raju zemaljskom kad im posipa glavu pepelom i govori: ''Sjeti se, čovječe, da si prah i u prah ćeš se pretvoriti'', ljudi opet i opet zaboravljaju na tu veliku istinu i svaki put kad griješe, viču Bogu: ''Ne služim Ti više!'' (Jr 2, 20). A to vodi u sigurnu propast, i vremenitu i vječnu.
Majka Božja to dobro vidi i u svom materinskom milosrđu silazi prije sto pedeset godina u Lurdu u ovu dolinu suza, da i tadanjem čovječanstvu, a i nama svima nakon sto pedeset godina, živo stavi pred oči naše ništavilo: ''Ne samo da vi kukavni ljudski stvorovi niste jednaki Bogu nego ste pred Njim puka ništica. I ako hoćete nešto značiti pred Bogom, onda se snizite u prah, iz kojega vas je i stvorio'' (usp. Ps 90,3; 104,29; Job 10,9).
Ako su ništica pred Bogom već sveti patrijarsi Noa, Abraham, Izak, Jakov, onaj pravednik Josip egipatski; ako je ništica pred Bogom već veliki sluga Božji Mojsije, Jošua i njima slični; ako je ništica pred Bogom veliki prorok Ilija, Elizej, Izaija, Jeremija i toliki drugi; ako su ništica pred Bogom svete one žene Judita, Sara, Estera i njima slične; ako su ništica pred Bogom sv. Ivan Krstitelj, apostoli, mučenici, ispovjednici; ako je ništica pred Bogom i ova mala svetica Bernardica, i zato na poziv Gospin pada sva skrušena na zemlju da je poljubi u znak svoga ništavila; ako su ništice pred Bogom takve svete veličine, što su onda grješnici pred Bogom?
Što je faraon, što su Korah, Datan i Abiron, što je Šaul, što je Izebela, što je Nabukodonosor, što je Agripa, što je Voltaire, što je Nietzsche, što su svi ostali grješnici, ma kako veliki bili u očima ljudi, kad, prema Jobovim riječima, Bog predstavlja tako neizmjernu veličinu da ''pa ni nebesa nisu mu čista, a kamoli čovjek koji pije grijeh kao vodu'' (Job 15, 15).
Naša jedina nada ostaje uz milost Božju ''skrušeno i ponizno srce'', jer ''srca skrušena i ponizna nećeš prezreti, o Bože'' (Ps 50). To je htjela reći Bogorodica onim pozivom Bernardici: ''Ti ćeš poljubiti zemlju za grješnike''.
3. Možda vam se čini neznatnim ovo dobročinstvo što nam ga je Bogorodica svima iskazala ovom materinskom opomenom? Ali čujte! Neka dobra kršćanska majka poslala je svoju kćer u odgojni zavod časnih sestara. Prošlo je neko vrijeme, kad li majka dobije od kćeri pismo u kojem je nešto moli. A što? ''Majko, pošalji mi jedno zrcalo''. Majka je bila mudra kršćanka, te odgovori kćerki: ''Kćerko, primila sam tvoje pismo i šaljem ti poštom jedan paket. U njemu ćeš naći tri zrcala. Jedno ti pokazuje kakva si sada. Drugo će ti pokazati kakva ćeš biti. Treće će ti pokazati kakva bi morala biti''. Čeka kći nestrpljivo kad će doći taj paket s tri zrcala, o kakvima još nikada nije čula. I eto, jednoga dana dođe poštar i uruči jedan paket za gospođicu tu i tu. Bio je to najavljeni paket njezine majke. Sa silnom znatiželjom počne otvarati paket. Otvori, i što nađe unutra? Našla je jedno pravo, obično zrcalo. Odmota dalje i nađe na svoje golemo začuđenje i zaprepaštenje mrtvačku glavu. Odmota dalje i nađe unutra krasan kip nebeske Majke Marije.
Međutim, nije dugo potrajalo, došla je majka i osobno u posjet svojoj kćeri. Rekosmo da je to bila mudra i čestita kršćanska majka, koja je odmah shvatila da bi obično zrcalo moglo postati velika zamka njezinoj kćerki. Kad se vidi u zrcalu jedanput, pa drugi put, pa treći put, počet će si možda nešto utvarati svojoj tjelesnoj ljepoti, i osim drugih neprilika, bit će za nju gubitak vremena gledanje u zrcalu. Zato je došla osobno da joj rastumači značenje tih triju zrcala. ''Kćeri'', reče joj kad je došla, ''ovo prvo zrcalo, kako sam ti i pisala, pokazuje ti kakva si sada. Nemoj si, međutim, ništa utvarati na svoju tjelesnu ljepotu. Jer ovo drugo zrcalo ti pokazuje kakva ćeš sigurno biti, makar ne znam što učinila za očuvanje svoje ljepote. Bit ćeš prah i pepeo, mrtvačka glava, od koje se čovjeku prije kostruši kosa na glavi kad je gleda, nego li da mu se mili. Ako težiš za pravom ljepotom i pravim životom, onda se neprestano ogledaj u ovo treće zrcalo, ugledaj se u krjeposti svoje nebeske Majke i prema silama je nasljeduj u životu, Tada možeš sigurno računati na život vječni i neprolaznu ljepotu u nebu, koja pada u dio neokaljanim djevičanskim dušama''.
Braćo, ne čini li vam se sada da nam je Mati Božja iskazala i te kakvu uslugu kad je prije sto pedeset godina pozvala Bernardicu i ono sakupljeno mnoštvo da se baci na zemlju: ''Ti ćeš poljubiti zemlju za grješnike''? Mislio tko kako mu drago, ali ja to srnatrarn golemim dobročinstvom Bogorodičinim. Zašto?
Eto, svijet je kao kakvo ogromno zrcalo u kojemu sve blista, napose danas u doba televizije, radija, raketnih, atomskih, hidrogenskih bomba, zrakoplova koji vas kao za šalu prenose za par sati s jednoga kraja svijeta na drugi. Štoviše, u najnovije vrijeme i umjetni satelit je zapanjio svijet putujući poput mjeseca oko zemlje, tjeran ljudskim izumom i voljom. Sve blista danas na svijetu i vi, gledajući samo u to zrcalo, počet ćete utvarati da ipak jeste nešto i vi i ljudski rod. Pišu već novine da je to prekretnica ljudske civilizacije. A što kažemo mi? Mi vam možemo sa stopostotnom sigurnošću ustvrditi da će svršetak svega biti mrtvačka glava, ono drugo zrcalo, jer i prema ljudskoj znanosti mora jednom prestati svaki život na ovoj zemlji, htjeli ili ne htjeli. A sada vam možemo dodati s apostolom: ''Doći će dan Gospodnji kao tat, u koji će nebesa s velikom bukom proći, a počela se od ognja rastopiti, i zemlja i djela, što su na njoj izgorjeti'' (2 Pt 3,10). Da i vi ne propadnete s njima zauvijek, ugledajte se u treće zrcalo, našu divnu nebesku Majku i njezine kreposti. Onda ste sigurni i za život i za ljepotu. A među njezinim krepostima prva je poniznost: ''Evo službenice Gospodnje!'' Službenice, a ne kraljice, kao Izebela i slične. Da biste to lakše upamtili i obdržavali, pozvala je prije sto pedeset godina Bernardicu i sve ostale: ''Ti ćeš za grešnike poljubiti zemlju!''. Svi ste prah, i sveci i grješnici, i samo je u poniznosti i odricanju vaša nada i vaš spas, jer stoji pisano prstom Boga živoga: ''Srca skrušena i ponizna nećeš prezreti o Bože!''.
Post je objavljen 17.09.2008. u 16:49 sati.