Samo dan nakon koncerta već je počela rasprava kakav je bio koncert, koliko je bilo crnih majica (očito se i modni trend kritizira), koliko je bilo osoba sa ustaškim simbolima, a bilo ih je malo i slične zanimljivosti. No ja za ovaj dio o osvrtu sam citirao naglasak Jure Ilića, izvršnog urednika priloga Ritam u Večernjem listu :
„Dođi, vidi i poslušaj pa onda kritiziraj!- napisano je u nekom postu u jednom od brojnih blogova što se ovih dana bave Markom Perkovićem Thompsonom u kojima se prolijeva žuč oko njegova lika i djela. Nešto je sigurno pobrkano jer se argumentacija uglavnom svodi na političku, dakle, lijevo i desno, crveno i crno, a tema nije politika nego glazba. Nedavno su Nijemci preveli Thompsonove stihove i zaključili kako je riječ o lijepoj domoljubnoj poeziji. Tako se dogodio paradoks, kao u emisijama Gorana Milića u kojima nam stranci drže lekcije o čistoj vodi, predivnoj prirodi i općenito o Lijepoj Našoj kao da smo mi sami slijepi i gluhi na vlastite vrednote.Thompson, je dakle, pjevač a ne političar. Za njega bi trebala vrijediti pravila kao npr. za Arsena Dedića, Magazin ili Majke, ali dio se medijske javnosti zdušno trudi u njemu prepoznavati samo i jedino politiku. Koncert u Maksimiru bio je prilika vidjeti tko doista voli Thompsonovu glazbu. Pretežno su to bile kompletne obitelji, roditelji s djecom, bake, djedovi i unuci zajedno, po definiciji najbolja publika na svijetu. Savršena velika scena, rijetko viđena i u svjetskim okvirima, rockerski izričaj i instrumentarij, uz nekoliko ponajboljih domaćih rock-glazbenika, neogotička vizualizacija i domoljubna poezija-sve je to amalgam za koji se može reći sve osim da je- fašizam. Jer, Thompson se u svojim pjesmama zalaže najviše za Boga, domovinu i obitelj. A to su, što god tko mislio-najveće moralne vrijednosti. Ne samo u Hrvatskoj.
Post je objavljen 16.09.2008. u 22:33 sati.