Pregled posta

Iz sna u stvarnost

U petom mjesecu odradio sam 2 i pol tjedana u Osijeku, na autocesti kod Čepinskih Martinca. Svako jutro bi se budio u hotelu Millenium gdje je usluga bila besprijekorna, kuharica pozitivno raspoložena a za doručak bi me dočekale kobasice sa jajima kako bi lakše preživio radno vrijeme, ma čista energija
Ono što bi me najviše razbudilo je bila uljna repica koja je svakog dana postajala sve više kričavo žuta, kako možeš zaspati u kombiju kada te okružuje takva boja?
Pošto je to bio moj prvi put u Slavoniji ostao sam zabezeknut neprekidnom ravnicom po kojoj se nisam snalaziojer eto more i brda mi služe kao orijentir. Ostao sam jako inenađen prijateljkim ponašanjem tamošnjih ljudi, počevši od radnika koji su svi bili spremni za zezanciju i da mi nađu ženu među njihovim kčerima
Ostao sam presretan zbog cijena, jer smo jedne noći izašli u Tufni (koju sam naučio i pravilno izgovarat) gdje sam stvarno popio i častio pa se skoro rasplakao od sreće što su me sve te silne ture koštale samo 200-injak kuna, pomislio sam: "ovo je obećana zemlja"
Ostao sam oduševljen Kopačkim ritom gdje sam ugledao puno zanimljivih ptica ali ja sam zapamtio samo štekavce koje sam od milja zvao štekeri
Neću nikad zaboraviti Baranju koja izgleda ko unutrašnjost Istre, nadam se da će se tamo sve što prije razminirat. U Batini sam po prvi put ugledao Dunav a meni je prisutstvo vode jedan od najvažnijih čimbenika. U batini postoji jedan od najljepših spomenika koji sam ikad vidio: ogromni obelisk u čast palim sovjetskim vojnicima Antuna Augustinčića sa preveličanstvenim frizovima (brodovi na koje se ukrcavaju vojnici koji se bore protiv njemaca a po nebu lete granate i sve to prikazano u bronci, koja majstorija.. ja sam skakao od sreće)
Kolko je sve to ogromno, može se vidjeti na ovoj fotki ovdje.
U jednom prekrasnom selu (ne sjećam se imena, uvijek ga fulam sa Zmajevcem) gdje je Tito imao lovačku kučicu kušao sam po prvi put fiš paprikaš i to mi ga je spremio jedan mađar, prvak u fišu prezimena Botoš. Tog dana nakon što sam pojeo blagi (a bio je zaista ljut) fiš kojeg sam zalio sa dve litre vina ( i još sam se nenamjerno počeo mazati po licu sa čađom od kotliča) ukazivao sam svojim kolegama i suputnicima kako ću promjenit ime u Botoš.
Poslje svega toga bijah u Našicama jedan dan kod prijateljice i njezine obitelji. Pa nije bilo minute da me ne nude hranom i cugom iako sam non stop ponavljao da sam sit moj tanjur je bio pun a i čaša isto. Kada je njen otac shvatio da znam taljanski još mi je i dao nekakav letak za stroj za proizvodnju ključeva da mu ga prevedem na hrvatski. To sam i učinio dok mi je on uljevao šljivovicu. Vratio sam se Podravkinim vlakom sa blaženim osmijehom na licu iako sam u nekom bircu u centru Našica zaboravio bocu šljivovice i orehnjaču koju mi je dala njena majka Sretan unatoč kiši koja je ljevala ko iz kabla. Dva tjedana i dva dana idile... a onda buđenje iz sna direkt u surovu stvarnost. Stvarnost u kojoj kretenizam nema nacionalnost niti granice. Stvarnost u kojem svi huligani ovog svijeta imaju identični pogled na svijet. Napad Drugoga jer je drugačiji. Drugi kvart, drugi grad, druga zemlja, druga vjera, ma nema veze brate ponekad ni to nije ni bitno. Ponekad je važno da nemaš cigaretu ili ne znaš koliko je sati i tebi je prijatelju odzvonilo.
Od kolegice su stigli prijatelji iz Zagreba, normalno smo se upoznali, poručali i tog dana si isplanirali pijanku. Pošli smo u grad, čudili se kako je lijepa Tvrđa i viseći most na Dravi te nakon tega u stanu pocugali nešto malo pijače što smo imali i izašli na ulice opremljeni veseljem. U jednom trenutku kad smo prolazili kraj kvarta imenom Sjenjak jedna cura koju su tlačili najmanje deset golobradih mladića (kapuljače i obrijane glave) nas je zaustavila i doviknula ako imamo žvakače. Jedan od nas joj je dao žvaku nakon čega sam vidio kako je sjevnula mržnja u njihovim očima jer taj dečko je efeminizirano rekao 2 riječi: "nema problema". Pošto sam shvatio da nećemo lišo proći poručio sam jedinom dečku koji se mogao braniti da mi ostanemo od iza i da dečko i cure pobjegnu do obližnje pumpe i nazovu muriju ako nas ovi napadnu. Niti 2 minute poslje izrećenog eto ti njih kako nas okružuju i zabijaju šaku u glavu onom prvom dečku. U glavi mi je nastala dubioza zbog straha. Pomoći ili ne dok mi prijatelja cipelare deset retardiranih tupana? Shvatio sam da ako pobjegnem da se neću moć pogledat u ogledalo sljedeče jutro (ionako nisam mogao drugi dan se vidim jer su mi oba oka bila zatvorena od silnih čepa u glavu) i kao neki optimist skočio na jednoga i srušio. Vidio sam klincu strah u očima i to me zaustavilo od daljnih batina. Zadnje što se sječam da me napalo bar četvero njegovih druškana, srušilo na pod i cipelarilo nakon čega gubim pojam o bilo čemu.
Znam da mi je preokupacija bila da nađem naočale bez kojih vidim sve jako mutno i da me jedan dečko i cura kao prolaznici dižu na noge i čiste me i ispričavaju se u ime svih osiječana. Vožnja ambulantom tko zna gdje, slikanje glave nemam pojma koliko puta i ispitivanje policajaca koji priznaju da sa tako mršavim opisom ih vijerovatno neće nikad naći (poslje mi je murjak u Rijeci koji je tražio iskaz rekao da ne brinem, da će kad tad dolijati a bo vidjet ćemo). U jednom trenutku kad sam ostao sam u čekaonici dok su se brinuli za ostale sam počeo nezaustavljivo plakat jer mi nije bilo jasno čemu toliko mržnje.. neobjašnjivo. Da poludiš... neke šake nisam ni osjetio koliko me glava boljela od prethodnih, u jednom trenutku se sve samo zamutilo kad je zadnja riječ koju sam progovorio bilo ime moje bivše. Sakrio sam se u toj riječi kao u nekom skloništu. Nekakva iluzija da me njihovo cipelarenje tamo ne može dostići. Ne mogu baš reći da je uspijelo.
Zahvalan sam šefici i kolegicama i svim osobljem tog hotela što su se pobrinuli da mi zadnji u Osiijeku ne budu tolika bedara. Sa onakvom glavom veličine lubenice mogli su me staviti na autobus za šta ti ja znam Novi Sad, ja to ne bi mogao znati koliko su mi oči bile zaljepljene.

Tjedan dana nakon događaja pratio me strah da će me napasti iz najmizernijih razloga. S toga sam hodao spreman sa šakama osluškujući tko mi hoda iza leđa. Nakon još tjedan dana počeo sam skupljati hrabrost i sprdati se na vlastiti račun (onako sa velikim cvikerima za sunce) da sam pao sa stepenica i slično. Nakon još tjedan dana više me nije bilo strah ničega. Nikakvog čopora opijenim mržnjom, tko se boji za vlastiti život ionako ga je izgubio...

Od sada vlada moto da mi se može razbiti kičma ali da ju ja neću više ni pred nikim savijat. Izbjegavam opasna mijesta iz zdravog razuma ali da pokažem strah.. to nikada više, samo daješ hrabrost tim bitangama koje se boje napast jedan na jedan pa im treba što više ljudi kako bi se "junački" iživljavali nad slabijim.

Svi sudionici sa moje strane su živi i zdravi. Nemamo nikakvih zdranstvenih tegoba. Ali nikad neću zaboraviti kad sam vidio šeficu kako plače dok prvi od nas pobire batine.

Žao mi je što je to morala vidjeti.







Post je objavljen 16.09.2008. u 17:11 sati.