Marketing
novi post.....pun nade...='(
….pišem novi post u nadi…u nadi da ću naći srodnu dušu…..moju savršenu polovicu ili bar nekog tko će me razumjeti i voljeti onakvu kakva jesam…..koji će biti zaljubljen u mene….vidjeti samo mene…..netko tko me ne želi pustiti…netko tko želi provesti svaki mogući trenutak sa mnom…ponekad bih htjela biti netko drugi…netko kog će voljeti…jer mi se trenutno čini da nema takve osobe….osim mojih prijateljica, koje su mi potpora, podrška, koje me razumiju, vole više od svega….koje mi nikad neće zabiti nož u leđa….dok u najužem krugu bližnjih ne mogu naći potporu…vjerojatno, u tom krugu ni nikad neću naći potporu… Osim moje najdraže, najmilije, najbolje prijateljice koju ću ikad imati….moje Srodne Duše….ovim putem pišem post u nadi da ćemo ona i ja se jednog dana osloboditi Zla…jer živjeti sa tom stvari nije moguće…mrziti nekog toliko….nisam nikad mislila da je moguće…ali očito osjećam to…i neću i ne želim se osloboditi te mržnje….jer to ne bi bilo pravedno prema mom Anđelu…koji je na nebu i gleda me….koji me čuva…koji me voli…koji zna da mrzim Zlo….mrzim ga iz dna duše…čak kad kažem da ga volim, lažem…i uvijek ću lagati…jer to što mi Zlo radi, je…odvratno…..
A sad o nekome koga čekam toliko dugo da me pronađe i ja želim biti pronađena….iz dna moje duše želim da me nađeš, da me vidiš…da se ugledamo na hodniku i da pogledi progovore…da se zaljubiš…da me vidiš onako kako ja vidim tebe…
.kad bih znala kako se zoveš….srce bi mi bilo na mjestu….jer si definitivno osvojio moje srce( a sad sam i saznala tvoj ime...tvoje predivno ime!!!)….moje napuklo, prepuklo, nikad zacijeljeno srce….želim da ga zacijeliš, spojiš i da nikad ne pukne…nikad više….da više nikad ne budem toliko povrijeđena da se samoozljeđujem…da nikad više to ne napravim…ali kad je psihička bol teža od fizičke….fizičku mogu podnijeti, svaki dan ju podnosim….ali emocionalnu nikad neću naučiti podnositi… da, priznajem, ozljeđivala sam se…više puta….nisam mogla podnijeti težinu svijeta….ni danas ju ne mogu podnijeti…stoga pišem pjesmu, sastavak…štogod…nazovite to kako god želite zvati…meni je svejedno…
Hurt
…dok u pozadini svira Hurt….ja patim…moje srce krvari….moja duša boli…suze klize niz lice…bol je nepodnošljiva…ruke se sklapaju na čelu…naslanjam glavu na ruke, da ju odmorim…ramena su mi sve teža……razmišljam o tome kako mi nedostaju dani kad sam bila bezbrižna…dani koje sam shvaćala tako olako…uzimajući ih zdravo za gotovo……nikad si neću to oprostiti….kako sam provodila dane…misleći da je sve ponovljivo…
…..e pa nije…..
Ništa nije ponovljivo….svaka radnja, svaki udisaj, svaki pokret je jedinstven…neponovljiv….…okrećem se…misleći da si iza mene…da me grliš…ne grliš me…nisi iza mene…nema te…Hvala ti što si postojala….nedostaješ mi…..bako….moja mila, draga, prelijepa bako….tvoje ruke, iako mekane, prošle su mnogo…prekrasne oči me nikad više neće gledati….što ne bih dala da imam još jednu priliku vidjeti te tvoje predivne, tople, nježne oči i da te samo još jednom zagrlim…što ne bih dala da čujem tvoj glas, još samo jednom…svoju bol ne želim pokazati pred Srodnom Dušom jer znam da i njoj nedostaješ…više nego meni….ali zbog nje želim biti snažna…hrabra…želim joj pokazati kako život ide dalje ali na kraju dana samu sebe zavaravam…sama sebi lažem da mi ne nedostaješ…i onda shvatim da mi nedostaje miris pečenih kolača koji sam osjetila svaki put kad sam te zagrlila…tvoju mekanu sijedu kosu koja je bila tako nježna…toliko brižna…puna ljubavi….kad te se samo sjetim kad ti je mama radila frizuru…kako si lijepo izgledala…i kako si mi se nasmiješila…kao da nećeš nikad nestati…a sad te nema…i mrzim se što te nisam nazvala…mrzim svaki djelić svoje duše…ali se sjećam svake tvoje bore…svakog tvog zagrljaja…jer svaki put kad zaspim, vidim te pred očima…kako mi govoriš da si dobro i da si sa mojim Anđelom…da me pozdravljaš i da trebam nastaviti sa svojim životom…ali ne shvaćaš kako je to teško…bako, poručujem ti, pozdravi mi Anđela…reci mu da mi treba…i ti mi trebaš…ne mogu bez tebe…ni bez Anđela…volim vas oboje…više nego što ću ikad ikog voljeti…i svakog dana molim Boga da se vratite, bar na dan, da vas vidim….a da napokon upoznam Anđela….onog mog čuvara koji me čuva od svega…
…………………………posvećeno mom Anđelu Čuvaru na nebu i mojoj predivnoj, premiloj baki, koji me zasigurno gledaju i nadam se da ste ponosni na mene……………nadam se da sam dobro ispala, da sam ispala onako kako sam trebala…hvala ti bako što si me naučila toliko…i nedostaju mi one male stvari koje si znala raditi…nitko nikad neće znati napraviti pekmez od marelica kao što si ga ti znala napraviti…..nitko neće znati napraviti pitu od buće kao što si to znala raditi ti….ti i tvoje predivne ruke, koje, kad su dotakle moje lice, su ostavile neizbrisiv trag…..nedostaješ mi….više od svega….i nikad te neću zaboraviti….volim te…..znam da svaka prolivena suza je uzaludna…i da boli…ali ja ne želim prestati plakati…jer si nikad ne mogu oprostiti što nisam čula tvoj glas zadnji put…..svaka prolivena suza mi je znak da si neću nikad oprostiti….duša me boli…..i uvijek će boljeti…..ŽAO MI JE…od sveg srca….tvoja malena….
Post je objavljen 16.09.2008. u 15:16 sati.