Pomalo burno nadolazi 1989/90 godina Velike promjene su na pomolu.Jugoslavije pomalo nestaje a sa njom valjda i komunizam. Sada je to Antifašizam.
Ponovo me oslobađaju.- Svih ovih godina moga života nemogu i neču se osloboditi na misao iz tako davne, za mene i moje nesretne prijatelje i supatnike 1945 .- godine. Godine ,»Časti-Slave_ Sramote» Reći će akademik-Zvonimir Kulundžić
/Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori/
Da, bila je to čast i slava jednog dijela Hrvata a sramota za drugi dio.“Brat na brata Hrvat na Hrvata»Nekada davno prema legendi .Hrvatski kralj Petar Svačić prokleo je svoj Hrvatski narod.»Nemali nikad gospodara svojega roda»I tako bi i do dana današnjeg.-
Dogodilo se to 1955 g. „ Perina prića“
U svom radnom vijeku veći dio proveo sam u poduzeću Geofizika, nisam mogao prešutjeti svoju prošlost, tako da mi je jednog dana moj prijatelj Pero Slišković ispričao svoj susret sa Tezinskim
Gozdom
1989.-g Po prvi put slobodno posjećujem Bleiburg. Gledam brda i pejzaže, no misli mi lete
na prohujala vremena
Na 1945.-godina,
Godina koju ču zapamtiti kao najtragićniju za mene i moj hrvatski narod.-
Misli i pogled mi luta po dolini, okolnim brdima.-Tu je eto bio kraj naših snova.-Nestala je naša Hrvatska.-
Malo seoce Lojbah. Te ljupka zelena dolina okružena visokim planinama,bila je tada kao klopka naših snova.
Bleiburg 1989 .-g
Mojim dolaskom na taj velićanstveni skup, upoznajem između ostalih i gospodina Marka Veselicu. Nakon mise u crkvici na groblju Lojbah, kolona kreče na polje.
gdje je u čast «Znanih i neznanih, podignut skromni spomenik
U toj koloni upoznajem novinara Mladena Tomašinjake. Ispričam mu o mojim istraživanjima o zloćinu u šumi Tezinski Gozd. On če kasnije u novinama «Hrvatska Domovina « Napisati:
U tijeku mojih istraživanja događaja iz 1945 g Stratišta u Tezinskom Gozdu ,dobio sam u društvu političkih zatvorenika GospodinaBranka Vidačeka popis stradalih mladih istom završenih ćasnika hrvatske vojske. Dobivši taj popis telefonski sam nazvao Mariborsku «Većer» Sa gospodinom Niedorferom sam dogovorio zajednički posjet tih mjesta. Zajedno sa gospodinom Vidaćekom sam otišao na taj susret 12-13 novembra 1990 g.Novinar g Srećko Niedorfer je o našem susretu napisao reportažu koju u cijelosti donosim.-
Popis stradalnika ubijenih od 13 maja do 18 maja 1945. Prama mojim saznanjima popis je poslan iz Australije.Dva časnika koja su uspjela pobjeći, svjedoće otim događajima i sami su bili dovedeni pred rov.-
Nakon ovih saznanja,pokušavam i dugi niz godina istražiti to kobno mjesto.
Prilikom jednog posjeta 1990.- g Upoznajem i Povjesničara grofa Nikolaj TOLSTOY
U bleiburgu iskra Poklon .drJozo Marević
Medulin :Auto kamp.Poklon Nikolaj Tolstoj
«Zimska idila Poklon Franjo Katić
MALA PINETA poklon mc.Adams
Moje sudjelovanje u knjizi: Na str 199.-Ako pamtiš čovjeće uspravi se Moje sudjelovanje u knjizi : Umjetnićka slika»U Bleiburgu skra»
JOŠ JEDANPUT PUTOVIMA MLADOSTI
1993.-Godina
Prošlo je već gotovo pola stoljeća od dramatičnog puta hrvatske vojske godine 1945. Razmišljajući o tim događajima, pomislih: “Drago! Kreni ponovno tim putem.Sada si slobodan čovjek.” Slobodan»? Pomišljeno, učinjeno.
godine 1945.
Razgovaram o toj ideji s prijateljima. Dogovoreno. Krećemo u svibnju. Preda mnom je oko dvije stotine kilometara. U nogama s već 63 godine. Valja stoga malo i razgibati noge. Na to nisam mislio 45 godina. Bio sam dječak od petnaest godina pun elana i energije. No sada treba malko i razmisliti. Hodam, trčim. Ima snage i volje stari Dragec domobranec. Bliži se i dan kada uz pomoć Božju valja krenuti. Mislim ja i na one svoje nesretne supatnike koji su zajedno sa mnom prije 45 godina krenuli. Nikada se nisu vratili.
Zakopani su u neobilježenim grobekima, protutenkovskim rovovima pokraj Maribora. Ponijet ću križ da im obilježim mjesto vječnog počinka.
“Počivali u miru svi « Rekoh ja . Ali na način ki se za ljude spodobi, napisao je novinar mariborske Večeri. Ta me misao tjera da ja nešto u to ime načinim.
S križem na ramenu krenuh na ugovoreno mjesto, Trg bana Jelačića. Sa novinarkom «Arene»/Snježana Ivić/ koji će o mojim namjerama nešto pisati. Sjedim na Trgu. Pokraj mene križ. Dolazi prijatelj Jakov Munitić /Ići če i ona na taj put/ Opazi križ pokraj mene, pobježe.” Ne bih htio javnost” Reči če mi kasnije.
Što je to s nama? upitah se. Strah, nemar, osjećaj ravnodušnosti. Zar je proteklo vrijeme već izblijedilo prošlost. Zašto to i kod mene nije tako? Ne mogu i ne ću zaboraviti. Ispričam novinarki motive za svoje putovanje.
O namjeri sam obavijestio i dragog brata Nikolu. On će mi pomoći u realizaciji mojeg puta. Prihvati moj Nikola vrlo rado. I on se zaželio vidjeti kuda su to, eto, 1945. lutali njegova braća i otac Martin.
Nedjelja 2. svibnja 1993. u 19 sati. U Petrovoj crkvi održana je sveta misa te mi je velečasni Matija Stepinac predao blagoslovljeni križ. Uz izrečenu molitvu za nesretne hrvatske vojnike, umrle, ubijene. Zakopane negdje u tuđini.
Trećeg svibnja svanuo prekrasan proljetni dan. Spremamo se ja i moj braco. On će autom voziti opremu. Nešto hrane (konzerve) dao nam je velečasni Matija. Moja je pak dužnost da hodam i nosim križ.
Lijep dan. Sjetih se tada 1945. Sjetih se polaska iz svojeg Zagreba. Sjetih se Ilice u dimu koji štipa oči. Dogovorio sam se s prijateljima da, simbolično, kao i 1945., krenemo iz vojarne u Ilici 242. Skupilo se tamo petnaestak bivših sudionika križnog puta (zašto tako malo?). Novo vrijeme, novi Ijudi. Briga ih za prošlost. Od nazočnih svaki malo ponese križ. Tiho otpjevasmo Lijepu našu. Uz pomoć Božju krenusmo. Osamljen hodam. Prijatelji nekoliko stotina metara iza mene. Dolazimo u Nove Dvore. Obilazimo grob bana Jelačića.
Razmišljam o prohujalim vremenima. Pa tko smo onda bili mi? Mali, jadni, napušteni od svih i svakog. Cilj? Otići što dalje. Idemo dalje, a pod nogama asfaltirana cesta. Nema one silne prašine, vreve tisuća ljudi, kola, djece, vojnika. Zaustavi nas usput jedan mještanin sela Pušče.” Odite k mani na vino. Znam ja za vas. Vi idete u Bleiburg. I moj otac je tamo išao.” Dobili smo tada vince, popismo, pa dalje. Hodam i prepoznajem po koje mjestašce. Drugačija su sada ta mjesta – nekako veća. Dođemo do mjesta gdje smo nekada preko drvenog mosta prešli u Sloveniju. Sada je tu betonski most,i
nema prijelaza –Nastavljamo do Klanjca tu je granica i prelazimo u Sloveniju. Mrak se pomalo spušta. U nogama oko pedeset kilometara. Noćimo.
Nikola sprema šator, nešto za večeru, pa svi na spavanje. Prvo je noćenje bilo oko pet kilometara prije Bistrice.
Tko to hrče? pitaju u jutro Jakov i Vinko. Nismo mogli spavati. Moj Nikolica prede li prede. Onako golem, težak 110 kilograma, uvukao se u auto Trabant i smije se. Kuha doručak, pa put pod noge. Moji prijatelji planinari idu kao navijeni. Prije puta Nikolica kaže: Ovi tvoji prijatelji neće izdržati. Vinko od 68 godina, Jakov od 65 godina. Prevari se moj Nikolica.
Idu planinari, svaki uza se ima potešku torbicu, ali je ne ostavljaju u automobilu – navika. Podsjeća me na naš prijašnji put , nošenje stvari i oružja sa sobom. Na leđima naprtnjača, deka, a o ramenu puška.
Moji prijatelji prikupiše neke planinarske štambilje (pečate). Jer ovaj naš put smatraju i kao planinarski pohod. Koja razlika pomislih. Sada je to, eto, i nekakav športski motiv. Nisu kao nekad bili drugi motivi , onda si ti, moj Dragec bježao da spasiš glavu.» Ne okreći, se sine» «film»Važilo je tada pravilo. No sada imamo i vremena ubrati pokoji cvijetak. Bistrica
– Šentjur.
– Podsreda
– Plištanj
–
Naprijed idu Vinko i Jakov, ja sam nešto sporiji, ali idem. Iza Plištnja – ručak. Skuhao moj Nikola pravo jelo. Stari je on mornar, razumije se u kužinu. U potoku operemo i rashladimo noge, malo ispružimo umorna tijela i tako oko jedan sat. Razmišljam, gledam ljepotu okolice. Prije nisam ništa vidio, samo umorne, zamišljene sjene. Pokret! Idemo dalje. Nešto odmornije, korak se ubrzao i produžio. Naiđemo i na makadamsku cestu. Ima li još toga? Ima oko pet kilometara. Na nekom zavoju spazim Nikolicu , peče palačinke. Zgrabim jednu dvije na brzinu pa naprijed. Pred Celjom smo. Valja naći i mjesto za konak./ tu smo nekad 1945. konaćili/ Povede nas Nikolica uzbrdo u neki šumarak, gdje napravismo šator. Moji prijatelji svoj šator postavljaju nešto dalje , boje se hrkanja. Povečeram jednu jabuku pa u horizontalu. Oko dvadeset sati je, a u nogama daljnih 45 km.
Peti svibnja 1993. Ustajanje. Nikolica pripremio čaj, a ostade i koja palačinka. Zgrabim jednu i pojedem. Sada mogu dalje. Nešto prije Celja počelo je kišiti.
Prolazimo kroz Celje.
Nije to ono isto iz 1945. Ulica, a i sve je nekako drugačije. Nema više izvaljenih trupala pokraj postaje, a ni zastava sa zvijezdom (hvala Bogu). Prisjetih se i mjesta gdje sam sjeo u kamion. Tu je i nova cesta za Maribor. Mi idemo starom cestom prema Vojeniku. Kišica sipi... mi hodamo dalje. Pomalo zaostajem. Planinari pobjeđuju maratonca. Nikud mi se ne žuri, pa uživam u okolici.
Kakva razlika, onda i sada. Vojnik – raskrižje. Desno Maribor, lijevo Dravograd. Sada je to asfaltna cesta, a nekad – prašnjavi put. Nastavljamo putovanje.
E, moj Nikola. Pogledaj dobro i zapamti: Ovdje se odigrala moja prva i posljednja bitka. Tu su tvoj tata i braća 1945. godine spašavali živote. Vidiš ovu rijeku? Bježao sam tada preko nje. Gleda moj Nikola, pa reče: Prava klopka! Pokazujem i stari most. Tata ga je prešao tada na kolima između konja. Od tog mosta ostali su samo kameni stupovi u rijeci Dravi i željezna konstrukcija .
Jakov pokazuje mjesto gdje je sa stričevom obitelji čekao da stric izvidi kuda će dalje. Stric se nije nikad vratio s tog izviđanja.
Pokazujem Nikoli i brda iznad Dravograda kuda sam prešao u Austriju. Oko petnaest sati idemo dalje. Prolazimo i ispred spomenika koji su si podigli partizani u znak svoje velike pobjede.
Pobjede? Nismo mi tada bili još pobjeđeni. Ne od njih. Nešto poslije, u Bleiburgu je došao kraj. Pred nama Englezi/ Amerikanci, Rusi/ Bugari u Dravogradu.
Krećemo dalje u Ravne u Koruškoj. Noćimo iza željezare.
Peti dan, 7. svibnja. Ustajemo u jutro. Trebamo stići u Bleiburg devetoga. Ostajemo u Ravnom
i obilazimo grad. Planinari usput posjećuju i okolna brda. Što im bi?
Šesti dan, 8. svibnja. Vedro jutro. Ustajem rano i razgibavam noge. Nema onih krvavih žuljeva kao nekad. Obuća je druga, modernija. Oko sedam sati križ na rame, pa ću krenuti. Po običaju sam. Srame se moji prijatelji. Dolazim u mjesto Poljanu i usput u jednoj kući pitam: Što se tu u vašem mjestu događalo 1945. godine? Eh, moj prijatelju. Ovdje su tada bile velike bitke. Njemačka vojska predala se, ali oni crni (ustaše) ne će ni čuti. Bio sam partizan. Jurili su nas tada ti crni sve do Koruške. Ima li kakvih jama u kojima su mrtvi? Tamo kod crkve je jama s oko stotinu mrtvih. Krenem dalje. Gospa Micka pokaže mi jamu. Ona je tada bila mlada dekla, priča. Došao sam na raskrižje i opet neki spomenici. Ovdje je “slavna 13. dalmatinska brigada” dočekala domobrane i ustaše (bandu fašista) te s njima vodila bitku.
Pomislih: Brat na brata, Hrvat na Hrvata. No tako je to tada bilo. Stigoše me Vinko i Jakov, a i Nikola je blizu. Stanemo oko jedan kilometar prije austrijske granice. Tu ćemo i noćiti.
Imam vremena do noći. Prelazim granicu pa ću prema Bleiburgu. Na Bleiburškom polju kod spomenika sretnem neke naše ljude iz emigracije. Pričam im da idemo pješice iz Zagreba.
– Gdje ćete noćiti? – U šumi.
– Pa mi ćemo vam platiti noćenje u hotelu.
– Hvala, htjeli bismo da to bude kao četrdeset i pete. Nismo mi tada imali hotela.
Vratim se natrag u Sloveniju. Noćimo. Prije toga nas jedan Slovenac Štefan pozove u svoju kuću. Dobrano nas počasti. Kakva razlika, pomislim. Nekad nam eto ti Slovenci nisu dali ni vode, a kamoli kruha.
Moj Nikola, čekajući nas (nije imao putovnicu), razmišlja: U vrijeme događanja 1945. godine ja sam bio uz majku i sestru, oni, moja braća, bili su tada na ovim prostorima. Slušao sam priče ponavljane, po tko zna koji put, isto, ali različito (ovaj je stajao ovdje, onaj ondje), ali PRIČA JE BILA ISTA. Ista i strašna. Ta priča uvijek je oživljavana najviše od brata Drage. Priča, slika, poduzima uvijek nešto da očuva uspomene. I danas izabrao je mene da ga pratim. Osjećam se potpuno nevažnim na tom putu. Vozim auto, gledam kako se muči i želim mu pomoći. On to gleda drukčije. Sedmi dan (dan prvi). Možda čudno rečeno i zbunjujuće. Promatram i mislim o pravom hodaču, umornom i najumornijem. Tijelo očito preumorno, iskrivljeno. Kaže: Malo me boli, ali to je od ugibanja da me koji auto ne pogazi. No u tom je tijelu energija zvana volja i želja. Beskrajna želja ispunjenja sedmog dana. Stići u Bleiburg? NE! Pa što je onda?
SEDMI DAN – DAN JE PRVI. Proći Bleiburg pa onda Tezno. Tezno treba biti početak i kraj. Gdje je to Tezno, još ne znam. Znam za križ izrađen, posvećen i uporno na putu nošen. Bleiburg dakle nije cilj niti svrha puta.
Cilj je i svrha postaviti skromni, ali sveti križ na počivalištu onih koji su nezaboravljene 1945. izgubili živote nemajući priliku: jednostavno su srušeni metkom i toljagom, kundakom u ne baš dubok, ali zato vrlo dug protutenkovski rov!”
To su eto misli mojega dragog brata Nikole. To su i moji porivi, moje misli. Pitam se: što je to u meni? Mnogi su zaboravili. Ja pak ne mogu i ne ću.
SEDMI DAN, deveti svibnja. Pred nama još malo, nekoliko kilometara. Krenem, opet sam. Granica. Gleda austrijski policajac križ. Pokušavam razjasniti – ne ide.
Valjda ne će biti carine. Dolazim kod crkvice na groblju.Lojbah . Masa svijeta. Križ oslonim na tu crkvicu. Slušam svetu misu. Već pedesetak godina održava se na tom mjestu. Mjestu kao simbolu početka križnog puta, krvavog puta. Nosili smo mi tisuće križeva. Završi misa.
Bleiburg 1993.
Križ donesen iz Zagreba,/Pješice/ u rukama velečasnog fra Duke.
blagoslovljen i odnesen u šumu Tezno na grobove tisuće Hrvata ubijenih
pa potom na čelu kolone na Bleiburško polje.
.
No nije to cilj. Šuma Tezno – grobnica tisuća. Tu je cilj.
Nakon provezenih osamdeset kilometara Bleiburg – Dravograd – Maribor, još oko osam do Tezanske šume. Zapuštena, neobilježena grobnica.
Tisuće umrlih. Postavim križ, zapalim svjećicu. Počivajte u miru, dragi prijatelji.
Doći će možda dan kada će vaše kosti biti prenesene u vašu domovinu Hrvatsku.
«»Navik on živi_ki zgine pošteno»» Zašto.- ?????
PEDESET GODlNA POSLIJE
1995 .-g
Još jednom putovima mladosti
Što se to dogodilo? Što je tako duboko ostalo uskladišteno u glavi jednog sad starijeg pola stoljeća čovjeka. Jedno dramatično putovanje. Koje? zapitat će sada moji unuci. Što će reći mnogi djedovi na to pitanje unuka?
Bio u davna vremena jedan teški rat! počet će svoju priču djedovi. I tako, počinje i ova moja priča.
Svibanj tisuću devet stotina devedeset i pete godine. Nije to običan dan kao svi drugi. Tog istog dana krenuo sam prije pedeset godina na najteži put u svojem životu.
Što učiniti? Idem ponovno putovati, sada pola stoljeća stariji. Putovati sam? Ne. Pokušam naći prijatelje koji su i tada zajedno sa mnom putovali. Bilo je tada stotinjak tisuća mladih, starijih i najmlađih. Svi su se nekamo kretali. Cilj? Kako tko.
Sakupilo se sada nas šestero.
Šestero? pitat će poneki čitatelj ovih redaka.
Vinko Posedel, 1927., sudionik križnog puta 1945
Jakov Munitić, 1928., sudionik križnog puta 1945
Drago Truhli, 1929., sudionik križnog puta 1945
Nikola Truhli, 1936., Umirovljeni zastavnik JNA.-
Božo First, 1917., planinar /Posebno se zahvaljujem gospodinu Boži! Iako po porijeklu Jevrej , krenuo je na put u poćast NEVINIM žrtvama Križnih putova.
Veljko Vlahović, 1941., planinar
Pitao sam se? Nisam našao odgovor. Od tolikih tisuća prije pedeset godina ostadosmo nas tri, i još trojica mladih.?
Osmi svibnja 1995./ ponedeljak/ krenusmo. Mala, a meni draga svečanost, na mjestu pokreta 1945., Ilica 242, Domobranska zastavnička škola. Krenula je tada velika kolona. /sedam stotina/ Sada? Tri iz te kolone 1945. godine. Stariji smo, ali nismo umrli, ni tjelesno ni u duhu. Lijepa naša domovino. Tiho odzvanja pjesma u prekrasnom jutru u čast našoj dragoj domovini. A misli? Misli lete u doba prije pedeset godina.
Ilica prepuna dima i zvukova topovskih granata.Ne čuje se više ni topot vojničkih koraka stotinjak mladih Ijudi. To je sada tihi korak pedesetak godina starijih./Ali po duhu i volji mladih/
Sretno vam bilo na putu, kazaše malobrojni prijatelji. Da, treba puno sreće, a i prijatelja koji će nam to zaželjeti. Nije toga bilo prije pedesetak godina. Nije bilo prijatelja koji će zaželjeti sreću.
Svi koji su tada ostali, bili su zabrinuti za svoju sudbinu. Mnogi s pravom. Mi koji smo išli, imali smo nadu. Ljudi snuju, a Gospodin Bog određuje, kažu. No taj je put bilo drukčije. Pobjednici su odredivali naše sudbine. I tako 8. svibnja 1995., ponedjeljak, za razliku od 7. svibnja 1945.,ponedjeljak. Ja i moj brat Nikola pribivamo svetoj misi u crkvi svetog Petra. Monsinjor Matija Stepinac predao nam je mali križić, sa željama za sretan put, a na sjećanje na one koji se nisu vratili s tog istog puta prije pedeset godina. Križićem smo obilježili njihova počivališta u šumi Tezno.
Na ispraćaju se pridružuje i OTV ekipa zanimajući se za naše motive putovanja. Na voditeljičin upit: da li mi to obilježavamo pedeset godina pobjede nad fašizmom ja odgovaram: “Ne, nas su prozvali fašistima, a ovo je sjećanje na patnje hrvatskih domoljuba.” S tim željama krećemo. Malobrojna se kolona odmah odužila. Nije ni čudo, najstariji, Božo ima sedamdeset i tri godine. Ja sa šezdeset i šest držim se sredine. Usamljenošću se i sjećanja lakše uspoređuju s novim dojmovima. Sve je nekako ljepše. Cvijeće bolje miriše, nema ni prašine koja se vijala prije pedeset godina. Krećemo se putem prije prijeđenim. Poznat mi je nekako, a i nepoznat. Zagreb, Ilica 242, Zaprešić, Novi Dvori.
Novi Dvori.
Prolazim tiho u mislima na te iste Nove Dvore 1945. Sada je to mjesto uronjeno u park šumu. U daljini se nazire
grob bana Jelačića. No misli odlaze u 45. godinu. Vojnici dolaze s punim čuturicama vina. Antino vino, kažu.
Krećemo dalje. Pojatno, Pušča. Bobovec, Dubravica, tu negdje je i most na Sutli. Sada je to betonski most. Godine 1945. bio je drveni. Preko tog se mosta tada prelazilo u Sloveniju. No sada tamo nema graničnog prijelaza pa idemo dalje put Klanjca.
Na graničnom prijelazu nakon formalnosti nam granična policija uz vino poželi sretan put. Prelazimo u Sloveniju. Na prijelazu obavješćujemo policiju o svojem putovanju. Krećemo dalje. Noć polako dolazi, treba naći konačište. Orašje na Bizeljskom. Stari dvorac,
noćimo. Moj brat Nikola skuhao večericu. Uz svjetlo baterije večeramo pa kud koji na spavanje.
Dana 9. svibnja 1995. krećemo poslije ne baš dobrog spavanja, no što je, tu je. Bistrica ob Sotli, Trepče, Posreda, Socko, Kozje. Tu negdje ručamo. Usput smo od jednog mještanina počašćeni bocom vina. Nastavljamo – Sonovo, Suhodol, Lesično, Bobovec, Podlog po Bohorjen, Šentvid pri Planini, Planina pri Sevnici, Večja Brdo, Jezerce, Voglajna. Tražimo pogodno mjesto za noćenje. U blizini ceste vidimo jedan sjenik. No treba pitati i vlasnika.
Dobivši dopuštenje, Nikola daje večeru, slažemo i opremu za noćenje. Nešto je tvrda. Legoh ja i pomalo zaspim. Odjednom čuh neku dreku. Provirim ispod pokrivača, obasja me i svjetlo. Što je sad to, u prsa mi upereno oružje, cijevi zlokobno sjaju. “Oružje, oružje dajte”, dreči neki u odori. Ja onako bos i gol digoh ruke. ”Šuti!” kaže brat Nikola. “Ruke na auto!” čuje se dreka. Okupimo se oko trabanta. Bacim pogled. Moj prijatelj Jakov stoji kao kip. Starog Božu grubo dižu i požuruju. Pope se neki s oružjem i baterijom, pretražuje tavan. Presta dreka. Nestadoše vrli vojnici, kako smo poslije
doznali od slovenske policije, a i nekih drugih. Ostadoše dva policajca: jedan golemi, plavi, pozorno nas gleda i kaže: “Više ja volim sebe nego vas.” To i vidim, pomislim. Drugi nas poziva, jednog po jednog, na preslušanje.
Auto je udaljen dvadesetak metara, put do auta kamen, ja bos pomalo nabadam po tom kamenju. Misli mi pođu pedeset godina ranije. Eto, ponovno sam zarobljenik. Čini mi se da je ovog puta bilo opasnije. Tada, prije pedeset odina nije u mene pri zarobljavanju upereno oružje.
Nešto kasnije, nakon icidenta i obavljenog puta ali pod stalnom kontrolom policije,o tim događajima pišem Ministarstvu Vanjskih poslova Hrvatske. I Veleposlaniku Republike Slovenije.-
Nakon incidenta ponovno zaspah. U jutro se rado dižemo pa put pod noge. Dan 10. svibnja 1995. Šentjur, Vrbno, Taherje, Celje. Ponovno u Celju. Sada je to daleko veći grad. Teško je već raspoznati mjesta prije pedeset godina. No sjećanja, iako izblijedjela, ipak su pred očima. To je ona cesta uz željezničku prugu. Nema crvenih zastava, nema ni poginulih u eksploziji vagona sa strjeljivom. Krećemo dalje. Šmarijeta pri Celju, Škofja Vojnik.
Raskrsnica, krećemo lijevo. Vitanje, Hudinje, Paka, Spodnji, Srednji i Gornji Dolič. Noćimo kod jednog mještanina koji nam ljubazno nudi za noćenje tavan svoje staje. Prihvaćamo. Pa mi smo putnici Bleiburga, ne tražimo udobnost. Usput naiđu policajci, javljamo im se, ne bismo željeli ponovni incident. Nakon ustajanja mještanin nam nudi čašicu rakije. Lijepa pažnja. S obzirom na put prije pedeset godina kasnimo za cijeli dan. Odmoreni čilo nastavljamo. Mislinje,
Šentilj pod Jurakom, Turiška Vas, Šmartno pri
Slovenjgradec .
Nastojim se prisjetiti detalja iz 45. godine. Sve je nekako drukčije. Nastavljamo. Bukovska Vas, Otiški vrh, Dravograd.
Da, to je to. Sve je ipak poznato. Pokazujem bratu Nikoli mjesta kuda i sam kamo trčao usred bitke.
Bio je to 9. svibnja 1945. Trčim preko rijeke Meže, moj brat Slavko ispred mene. “Slavko, čekaj me!” još mi odzvanja vapaj.
Tu je i stari most
, koji nismo prešli. Bio je koban za mnoge. Tada je moj otac prešao zadnji kolima preko gorućeg mosta. “Stari, prelazi most!” bi mu naređeno. “Kako, pa vidite da gori.” “Prelazi, ubit ću te.” Smrt ovako ili onako, moj tata među konje pa hajde. I tako, sjećanja prolaze kroz glavu sada stariju pedeset godina. Bacih pogled na planinu iznad Dravograda, visoko nešto. No prošao sam prije. Sada?
Pomiren s time da sada ne mogu ići istim putom do kraja, odlučim drugim smjerom prema Mariboru. No prije toga autom odlazim s bratom Nikolom u
Bleiburg. Moj je Nikola sada prvi put na tom mjestu. Šutimo. Stojimo na groblju. Simbol, spomenik za sve žrtve.
Otišli smo i na poljanu, zadnjeg (simboličnog) cilja.
Cilj je dakako bio drugi – Tezno. Krećemo dalje, usput susrećemo prijatelje putnike. Jakov ,Veljko i Vinko tovare na leđa opremu, pa hrabro dalje.
Žao mi je. Malo bolestan, a i ljutit na postupak slovenske policije, napuštam prijatelje. No imam još jedan cilj, za mene daleko važniji. Posjet grobovima u šumi Tezno kod Maribora. Krećemo tamo. Maribor. Što se tu događalo prije pedeset godina! Trka pod metcima, glad, žeđ, smrt za mnoge. Jedna je od raka i u šumi Tezno. Sedam do deset tisuća pogubljenih.
Valja se pokloniti na grobu tih nesretnih prijatelja. Grobnica u trnju,
jedina je svijetla točka maleni drveni križ.
Počivajte u miru, dragi prijatelji. Vaša će se Domovina i vas sjetiti? Ovim bih završio ovo pomalo tužno putovanje i sjećanje na pedesetgodišnjicu tragedije mojega hrvatskoga naroda.
«Plamen Slobode»
Post je objavljen 16.09.2008. u 13:59 sati.