MATRJONUŠKA
Tridesetih godina dopao sam koncentracijskoga logora. Budući da sam bio liječnik, u logoru mi odrediše rad u ambulanti. Većina logoraša nalazila se u tako tešku stanju, da to moje srce više nije moglo podnositi, te sam mnoge oslobađao od rada da bih im makar malo olakšao muke, a veliki broj onih najslabijih slao sam u bolnicu. I nekako baš u to vrijeme, bolničarka, koja je samnom radila, također logorašica, reče mi jednom zgodom:
"Doktore, došlo mi je do ušiju da je protiv Vas dostavljena prijava, koja Vas optužuje za prekomjernu mlakost prema logorašima; stoga Vam prijeti produženje robije od 15 godina".
Bolničarka je bila ozbiljna žena, dobro obaviještena o zbivanjima u logoru, i njezine su me riječi užasnule. Bio sam osuđen na tri godine, koje su se primicale kraju, i već sam brojio mjesece i dane, koji su me dijelili od slobode - kad odjednom, još 15 godina! Cijele noći nisam sklopio oka, a kada sam ujutro došao na posao, medicinska sestra, vidjevši moje smrknuto lice, snuždeno obori glavu. Poslije pregleda bolesniuka, ona mi s nešto oklijevanja reče:
"Doktore, dala bih Vam jedan mali savjet, no bojim se da ćete mi se smijati".
"Samo recite", odgovorih.
"U Penzi, gradu iz kojega sam rodom, živi jedna žena po imenu Matrjonuška. Gospod joj je dao osobitu snagu molitve, i ako se za nekoga počne moliti, za njega se uvijek i izmoli. Njoj se obraćaju mnogi, a ona nikomu ne otkazuje pomoć. Eto, pokušajte i Vi"!
"Pa ona živi stotinama kilometara daleko od nas", rekoh. "Što da radim - da vičem"!?
"Ja sam i mislila da ćete mi se smijati. Ona će Vas sigurno čuti i odavde. Vi, pak, ovako učinite: kad uvečer pođete u uobičajenu šetnju, izdvojite se malo u stranu od svih, i tri puta, iza glasa, što možete jače, viknite: "Matrjonuška, pomozi mi, u velikoj sam nevolji"!
Iste večeri, idući u šetnju, učinih kako me bila podučila moja pomoćnica, mada mi je to nalikovalo na vračanje. Prođe dan, prođe nedjelja, a mene nitko ne zove. Prođe još pola godine, i dođe dan mojega izlaska iz logora. Dok su mi u upravi logora vraćali dokumente, zamolih da mi napišu dozvolu za Penzu, onaj grad u kojemu je živjela Matrjonuška. Uzimajuići dokumente, čuh da i neka druga dvojica, koji su također izlazili iz logora, putuju u isti grad. Pridružih im se, i krenusmo zajednmo. Dok smo išli drumom, ja ih počeh zapitkivati poznaju li Matrjonušku.
"Vrlo ju dobro znamo, nju svi znaju, i u gradu, i u cijelomu kraju. Mi bismo Vas odveli do nje, ako Vam je to potrebno, ali mi ne živimo u gradu, nego na selu, a uvelike smo se zaželjeli svojih domova. Nego, Vi ćete ovako: kad stignete, upitajte prvoga čovjeka gdje živi Matrjonuška, i kazat će Vam".
Čim stigoh u Penzu, učinih tako.
Prvo susretoh neko dijete, pa mi ono pokaza ulicu i kuću u kojoj je stanovala Matrjonuška. Uzbuđen, dođoh do kuće, i kad htjedoh pokucati na vrata, vidjeh da su samo pritvorena. Stojeći na pragu, razgledao sam gotovo praznu sobu. U sredini sobe nalazio se stol. Na stolu, poveći sanduk.
"Ima li koga"? upitah vrlo glasno.
"Uđi, Serjoža", začu se glas iz sanduka.
Iznenađen, trgoh se, i neodlučno krenuh prema glasu. Pogledavši u sanduk, vidjeh u njemu sićušnu ženu, koja je ležala očito nepokretna. Bila je slijepa, ruke joj i noge bijahu nerazvijene i sakate. No lice joj je zračilo zadivljujućom ljepotom i blagošću. Pozdravivši ju, upitah:
"Otkuda Vi znadete moje ime"?
"Pa kako ga ne bih znala", zazvonio je njen slabašni i čisti glas, "kad si me ti zvao, i kad sam se ja za tebe Bogu molila?! Eto, kako znam! Sjedi sada, bit ćeš moj gost"!
Dugo sam sjedio kod Matrjonuške. Pričala mi je kako se u djetinjstvu razboljela od nekakve opake bolesti, pa je prestala rasti i gibati se. Rodila se zdravoga vida, no kada je imala dvije godine, dobi nekakav osip, i oslijepi. Porodica joj je bila veoma siromašna, i majka bi ju, odlazeći na posao, stavljala u kolica, i odnosila u crkvu. Tamo ju je, sa koritom u koje ju je polagala, podizala na klupu, gdje bi ostajala sve do večeri. Ležeći u koritu, slušala je sve crkvene propovijedi i službe. Svećenik ju je jako volio, i često je s njom pričao. I svi koji su dolazili, požalili bi ju, i donosili bi joj po kockicu šećera, ili krpicu odjeće, a netko bi ju i pomilovao i pomagao joj da se udobnije smjesti.. Tako je rasla u ozračju velike duhovnosti i molitve.
Potom sam razgovarao s Matrjonuškom o smislu života, o vjeri, o Bogu. Slušajući ju, bio sam zapanjen mudrošću njezine rasudbe, i duhovne pronicljivosti.
"Kad budeš kao episkop stajao pred prijestoljem Božjim, spomeni i rabu Božju, Matrjonu"! reče ona.
A ja tada nisam ni pomišljao na episkopstvo, nisam bio čak ni svećenik.
O sebi je Matrjonuška govorila da će umrijeti u zatvoru. Sjedeći kraj nje, shvatio sam da se preda mnom ne nalazi ni obična, ni bolesna žena, već velika bogougodnica. Uopće mi se nije odlazilo od nje - toliko mi je bilo s njom dobro i radosno, te sam sebi zadao obećanje da ću se što prije vratiti, da bih bio u njezinu društvu.
Ali se ne dogodi tako. Matrjonušku su ubrzo odveli u zatvor, u Moskvu, gdje je preminula.
(Episkop Stefan Nikitin, prilagodila V. K.)
Vesna Krmpotić, ANEGDOTE I ZGODOPISI, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena
------------------------------------------------
Post je objavljen 16.09.2008. u 06:23 sati.