Vidjela sam sebe kao zelenog pajaca, kao dvorsku ludu sa zvončićima na kapi.
Vidjela sam se očima sokola, odozgora; vidjela sam zidine od ružičastog kamena.
Palaču.
A unutra vrt. Zibave, titrave breze, magnolije, jorgovani mirisni, japanske trešnje u cvatu. Stazice i klupice u sjeni. Jarko zeleni meki travnjaci s otocima četverolisne djeteline. U košarama pod voćkama obrano probrano zrelo voće. Grmovi zrelih lješnjaka uza zidove. U kutu sjenica pod netaknutim snijegom, na sredini bistro, osunčano jezerce sa šljunčanom plažom.
Vrt bujan, vrt koji živi u svim četirima godišnjim dobima u isto vrijeme. Zaustavljeno.
A ja? Stajala sam ispred otškrinutih vrata, skakutala i zviždala. Zvončićima na ludinoj kapi, šarenim klaunovskim haljama privlačila sam pažnju prolaznika. Da uđu, da probaju, da uživaju u ljepoti i obilju. Da probaju moj raj.
Stajala sam ispred vrata, na prašnjavoj ulici, leđima okrenutim vrtu.
I shvatila. Na krivoj sam strani zidina.
Post je objavljen 15.09.2008. u 18:34 sati.