Jednostavne situacije ne postoje.
Prije par jutara, zazvonio mi je mobitel; iznenađen, pitam se, zbog čega me S. zove.
S. je bila moja prva prava cura – iako se struka ne uspijeva dogovoriti oko apsolutnog kriterija, moja je definicija kako je netko, u koga si bio zaljubljen, s kom si prešetao sve istočnoberlinske muzeje držeći se za ruke, kraj koga ti je rame otpalo u kinu u pokušaju zagrljaja i s kim si se zbilja poljubio… - da je sve to dakle blizu definiciji prve cure. Za zbilja. Kad k tome kontakt opstane duge godine, kad opstane uz dva vjenčanja, jedno dijete, tisuću i nešto kilometara, kad ostanu povremeni susreti i zajedničko ljetovanje učetvero prije par godina – tim ljepše.
Jedino je moja majka tu ostala uskraćena – nije joj se ispunila želja da moja prva cura postane njezina prva snaha.
/Možda bih trebao reći koju o pogledu, o onim treptotrenucima leptirića u želucu, koje i dalje osjetim, kad se vidim sa S. Ali to se očekuje. Pa neću./
Dakle, zove S.
Zvuči blizu; kao da iz kuhinje javlja da je kava skuhana. Čaj. Kavu ne pije. Snen sam, iznenađen.
S. me pita, kako mi se čini stanje moje majke. Jer da je moja majka – usamljena žena iznutra i izvana - u posljednje vrijeme par puta zvala S., djelovala nesigurno, tužno. I kako je molila S. za pravne savjete i čitala joj preko telefona dopise, kojima se kod stambenog žali na susjeda.
U neku ruku, u tom sam trenu maltene imao dojam kako je ovo tipična scena jednog braka. Supruga informira muža o svekrvinim manevrima. S, kao - supruga.
Moja se Prvozakonita uto okrenula u krevetu i pitala – „S kim to pričaš?“
Prvozakonita se inače isto zove S. i isto je pravnica. Al' si to ne dođe isto, ma koliko moja muškosvinjska mašta... No da. …
Kasnije tog jutra, pokušao sam majci pojasniti kako S. ima svoj život, muža, dijete, posao. Kako smo ostali bliski, ali kako to ne znači da ju moja majčica može zivkati tek tako i gnjaviti svojim kvaziproblemima.
Majka mi je – prilično ofenzivnim tonom – pojasnila, kako se nema s kime besplatno konzultirati o pravnim aspektima sukoba sa susjedom, i kako je valjda normalno da S. to uviđa. Te da je zvučala vrlo ljubazno. Za razliku od mene.
Inače, moja majčica, Siva moja Pantera, ima novi hobi. Tog susjeda iznad.
Jerbo, on se budi prije nje, i podiže roletnu. Što ona čuje. Ako ju on i ne podigne, ona je od ranije budna, i ne može više zaspati. Jer je čekala štropot, kojeg nije bilo.
Susjed piški. Susjed na vježbalici. Susjed u kuhinji. Ona otvori vrata od stana, on taman prolazi. Ona otvori prozor u stubištu, on ga zatvori i održi joj lekciju o propuhu. On ode, ona opet otvori. On gore piški. Pa roletna. Pa haustor.
Pobuni se Siva Pantera stambenom, oni je izignoriraju; njoj nikako jasno, da oni ne štite staricu i ne poklanjaju joj povjerenje („Siiine, ooni su muuuškeee sviiiinjeee.“) Ona njih pismeno obavijesti kako odsad nadalje neće plaćati punu stanarinu, jerbo da joj je kvaliteta življenja umanjena.
Odvjetnik ju razuvjerava u njezinom ratnom pokliču; nema svjedoka, veli…
No da moja majčica može pokušati mjeriti buku i voditi zapisnik. Od čega ju S. nije odgovarala, veli moja Siva Pantera.
I dok joj u sandučić stiže dopis susjedovog odvjetnika, u kojem on upozorava kako će ju tužiti ako ona susjeda ne prestane zasipati dopisima i ako ga nastavi pratiti, ona dakle nabavlja bukomjer i crta tablicu za protokol. Iz koje mi tužnim glasom rezignirane starice čita…:
„06:12 – podigao roletnu. 46 dB. 06:13 – mokrio. 39 dB. 06:14 – 06:27 – prekid u komunikacijama, meta izgubljena …..“
I ja pomalo izgubljen.
Jerbo da je njoj dosad bilo lijepo. Što se vidimo jednom godišnje. Ali da joj sad nije lijepo, jer je susjed bučan. Pa će subito odseliti pa ćemo se češće viđati.
Te za početak seli u naš zagrebački stančić. Pod uvjetom da može povesti sav svoj namještaj iz trosobnog stana. Te pod uvjetom da joj garantiram da naš zagrebački stančić – u kojem je i sama živjela nekad – uopće ima vodu i grijanje. (??!!)
Napose, pod uvjetom da napokon Prvozakonita i ja smislimo, kud i kako sa svojim životima, moja se dakle Siva Pantera sprema na novi skok. Ovamo.
O čemu ću onda ja voditi protokol.
Dok mjerim buku po Orašju.
Lajk madr, lajk san.
/Aha, da. Idem u Dojčland, danke. Mami u posjetu, spominjao sam. I na dvadesetogodišnicu mature. S. pita, hoću li stići makar usput navratiti. Eto. Da zaokružim tekst, samo spominjem./
Post je objavljen 16.09.2008. u 12:01 sati.