Smirujuće jesensko jutro protkano rijetkim kišnim kapima djeluje mi kao nastavak sna. Neke emocije nastavljaju put svojih promjena. Prolazim, po tko zna koji put, jedan od njihovih krugova. Na mah uhvatih sebe u krugu takovu. Kao da je obojana stvarnost nekom posebnom bojom. Boja je to što stvarnosti daje značaj; boja što nema boje, već se samo čuti njome.
Zastadoh u krugu tome. Gle mene kako dajem tonove i neki značaj posebni. Sve kao da se vraća potvrdom da jest tako, da jest svijet ono što nije, jer obojah ga bojama takovim.
Zaronjen u svoje snove javom putujem, svijetom svojim. Ta zar to stalno nije tako? Da, ja stalno određujem boje i tonove, a mislim da to ustvari jest svijet takav. Određujem svijet svoj u mjeri moći svoje bojama i tonovima. Tumačim i razlažem.
Koliko često rekoh: ‘Da, to je tako.’ Sada se pitam: ‘A kako?’
Ja umjetnik sam svog života u tuzi i radosti, komplikator do dramatskih raspleta. Naravno, sve to u svojoj mašti.
A lagana jesenska kišica i dalje smirujuće obilježava dan. Kiša kao kiša. Dan kao dan. Kao pješćani su sat što zrnca pijeska propušta.
A ja? Što? Pratim kišne kapi i ispraćam još jedan dan.
E, prijatelji moji dragi, jesen nam, izgleda, dolazi. Još jedna jesen ko jeseni što su.
Srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen … :)
Post je objavljen 15.09.2008. u 11:14 sati.