Gledam ovaj svijet oko sebe i mogu rec da sam jako razočarana... oduvijek sam bila razočarana s nekim stvarima, ali neke druge su sad dosle i jako mi smetaju. svi su postali, jednostavno nemam drugi izraz – hladni. kao da se cijeli život temelji na prikrivanju osjećaja, kao da se svi natječu tko će bolje glumit da je dobro, a nije. prije mi to nije smetalo, jednostavno sam mislila, to je najlakši način bježanja od problema. jer suočit se s problemom je nešto najteže na svijetu. katkad dođu faze kad jednostavno želiš prekinut sve to, taj život u laži. ali onda te nitko ne želi slušat. kao da ti govore: ne smiješ pokazivat osjećaje, doma možeš plakat koliko ćeš, ali ''u javnosti'' ne smiješ, ON ne smije saznat da patiš zbog njega jer će se onda umislit i bit će mu drago zbog toga, a ti ćeš samo bit ponižena, i naravno, da ne zaboravimo, patit zbog nekoga je za slabiće, zato se to i ne pokazuje. ah, ah, ah. to je ono šta mi vječno smeta. nitko ne smije reći svoje mišljenje pa svi žive u laži i na kraju se ispostavi da bi život bio milijun puta jednostavniji da je netko izrekao ono šta misli. na kraju shvatiš da te nitko ne želi slušat pa i ti više nemaš potrebu izgovarat šta te boli. ali to ne nestaje ako ti negiraš. na kraju dođeš do faze da je lakše lagat sam sebi nego priznat ono šta je. i samo su rijetki trenuci kad neke stvari izgovoriš na glas, eventualno pod utjecajem alkohola, onda kad te nije briga za ništa. jer čak i ako pukneš, ako si trijezan, šutit ćeš jer ne smiješ ništa reći. i na kraju počneš radit stvari koje su ti prije bile nepojmljive. postaneš kao oni ljudi koje si nekad osuđivao. jer ne vidiš izlaz... toliko je toga u tebi, a NE SMIJEŠ REĆI. i ako pokušaš nešto reći ispadne glupo i dobiješ rečenicu koju mrziš: Nemoj se bedirat. onda se još dovedeš do situacije da počneš izbjegavat i one ljude koji bi te bili voljni saslušat, samo zato jer ne želiš čuti kritiku zbog nekih drugih svojih postupaka.
Svijet bi bio jako ljep kad bimo svi bili sretni. Predivan. ali to nije moguće. nikad svi ljudi neće biti sretni. Neki će reć da pretjerujem oko nekih stvari jer naravno ima puno gorih stvari na svijetu. ma dajte, nisam znala, živim pod staklenim zvonom i meni se nikad ništa od toga lošeg nije desilo.
Koji put se sjetiš da si nekad bio sretan. I onda se i dalje uvjeravaš da si sretan jer se očajnički ne želiš vratit u ono pakleno razdoblje prije te sreće. ali već sad si u gorem paklu od onog prije. kažeš da je sve u redu, a znaš da lažeš. ništa nije u redu.
To je gorka istina s kojom se ne možeš suočit. Pa i dalje lažeš. I lažeš. I lažeš....
Post je objavljen 15.09.2008. u 10:40 sati.