Marketing
Ljudi samoće-u pokušaju da napokon nešto napišem
©Jutro isto kao i prijašnjih dana tek se budilo. Nebo je bilo plavo-sive boje i još su se vidjele poneke zvijezde. Otvorio je nježnim pokretom vrata i lagano ih zatvorio da ne bi probudio ostale ukućane. Lagano vukući kofer za sobom spuštao se niz stepenice svoje kuće ponovno napuštajući ovaj grad. Stezalo ga je oko srca dok je prolazio kroz sve te ulice i gledao mjesta na kojima je proživio stvari koje su mu značile sve u životu. Morao je otići. To je bio njegov san, ali zašto i ovog puta, stalno se pitao. Dok se nizbrdicom spuštao prema autobusnoj stanici kao da se u njemu nešto slomilo. Ruke su mu se počele tresti i neki čudan strah ga je preplavio. Bojao se da je više nikada neće vidjeti. Ona je bila njegovo sunce, razlog zbog kojeg je živio, prva misao ujutro i zadnja navečer. Bojao se da će ga ona zaboraviti baš kao što je on polagano zaboravljao ovaj grad. Odlučio je propustiti sutrašnji ispit i polagati ga na drugom roku. Danas je nije mogao napustiti. Prošao je pored autobusa koji ga je trebao odvesti i nasmiješio se. Znao je da će ga još jedan dan grijati njegovo Sunce. Krenuo je prema glavnoj ulici u gradu, sjeo u zatvoreni kafić, stao promatrati grad i razmišljati kako će dalje nastaviti živjeti. Iako je bilo tek pet ujutro nije se osjećao nimalo umorno.
© Jutro isto kao i prijašnjih dana tek se budilo. Nebo je bilo plavo-sive boje i još su se vidjele poneke zvijezde. Vrtjela se u krevetu. Cijelu noć nije ni oka sklopila. Znala je da on sutra odlazi i tko zna kad će se vratiti. Uznemireno je ustala iz kreveta i otišla do hladnjaka popiti vode. Nije mogla podnijeti da ponovno odlazi. Otvorila je ormar u svojoj sobi i brzo se obukla. Prvi put je bila sretna što joj je škola popodne. Još se nekoliko puta osvrnula po sobi kao da ga traži, zatim otvorila vrata od balkona i izašla u začuđujuće toplu zoru. Drveće se uopće nije micalo, kao da je spavalo. Odlučila se iskrasti iz kuće i prošetati gradom. Mislila je da će je sva ona mjesta koja ju podsjećaju na njega smiriti. Nježnim pokretom je otvorila vrata i lagano ih zatvorila da ne bi probudila ostale ukućane. Dočekala ju je tišina kakvu nikada prije nije osjetila. Poželjela je da se nitko tog jutra ne probudi. Lagano je koračala svojom ulicom razmišljajući kada je on zadnji puta ovdje prolazio. On je bio njeno sunce, razlog zbog kojeg je živjela, prva misao ujutro i zadnja navečer. Bojala se da se je on nikada neće sjetiti, da će biti zaboravljena poput stihova njenih najdražih pjesama kojih se više nije mogla sjetiti. Čim je ušla u glavnu ulicu u gradu uputila se prema svome omiljenom kafiću. Često bi u ljetnim večerima poslije njegovog zatvaranja tamo sjedila i zamišljala kako bi bilo lijepo da joj njegovo srce pripada. Suze su joj počele kliziti niz lice. Sat je otkucao pet sati. Nije osjećala umor. Samo je htjela da se on vrati. Dočekalo ju je veliko iznenađenje. Za stolom, na mjestu gdje je ona obično sjedila, lica prekrivenog rukama sjedio je on. Uz desnu nogu stajao mu je veliki crni kofer.
----------------------------------------------------------------------------------------------
© Jutro isto kao i prijašnjih dana tek se budilo. Nebo je bilo plavo-sive boje i još su se vidjele poneke zvijezde. Vrtjela se u krevetu. Cijelu noć nije ni oka sklopila. Znala je da on sutra odlazi i tko zna kad će se vratiti. Uznemireno je ustala iz kreveta i otišla do hladnjaka popiti vode. Nekoliko puta se osvrnula po sobi kao da ga traži, zatim otvorila vrata od balkona i izašla u začuđujuće toplu zoru. Drveće se uopće nije micalo, kao da je spavalo. Vidjela ga je kako nježnim pokretom otvara vrata i lagano ih zatvara da ne bi probudio ostale ukućane. Lagano vukući kofer za sobom spuštao se niz stepenice svoje kuće ponovno napuštajući ovaj grad. Zgrabila je svoj kućni ogrtač, brzo se iskrala iz kuće i potrčala prema njemu. On je ispustio kofer i stajao usred ulice zbunjeno gledajući u nju koja mu se sve više približavala. Sva zadihana stala je pred njega, pogledala ga ravno u njegove crne duboke oči i vidjela sve što je voljela i mrzila, sve što je imala ,željela i sve ono što nije smjela.
«Volim te…»-samo je kratko rekla.
Zagrlila ga je i nježno poljubila. Prihvatio je njen poljubac, kao da mu se ostvario san.
«…ali samo sada i nikada više.»
Stegnula je remen na ogrtaču tako snažno da ju je zaboljelo i okrenula se. Otišla je prema svojoj kući zadovoljno. Jedna zvijezda je pala.
«Učinila sam pravu stvar.»
On je u tom trenutku osjetio kao da je odjednom dobio i izgubio sve i nije mogao pronaći riječi da sve to vrati, a nešto nepoznato tjeralo ga je i podsjećalo da je ovo nešto jako važno. Ona je s velikim smiješkom na licu bila sve bliže svojoj kući, a on je i dalje stajao na onom istom mjestu. Kiša. Pravi pljusak spustio se na grad. Oboje su imali osjećaj da se nešto slično dogodilo. Nisu znali što. Ušla je u kuću i pustila kišu da je uvede u nove snove. Usnula je čaroban san…
---------------------------------------------------------------------------------------------
Ritam nereda:NEDOSTAJEŠ MI
i kada mislim na nekog,
uvek pomislim na tebe.
prazninu moje duše ispuni mir.
i kada gledam u tebe,
vidim samog sebe,
u svakom pokretu tvom,
deo bića je mog.
nedostaješ mi!
i kada živim život ja živim ga zbog tebe.
taj život sa tobom mene ispuni.
gdje god da krenem,
u mojim mislima si.
Post je objavljen 15.09.2008. u 09:08 sati.