Marketing
Nenad Popović
Tito i Jovanka, tamo daleko gore, živjeli su velikim životom, ostalih dvadeset milijuna živjelo je svoje male. Premda, tih dvadeset miljuna nisu bili obični ljudi, to se ne može reći. Jer, bili su ljudi posebnog kova - samouopravljači. To ih je izdizalo iznad svih ostalih. Jugoslaveni su bili najuznapredovalija grupa ljudi na zemaljskoj kugli; bili su bolji od građana «kapitalističkih zemalja», tih ljudi koji su još uvijek živjeli u polumraku vlastite civilizacijsko-povijesne zaostalosti jer nisu ovladali sredstvima rada pa tako nisu bili krojači svoje sudbine. Bolji su bili i od sovjetskih građana, prvih koji su pokušali socijalizam, ali, avaj, nisu postali kao mi, samoupravljači; zaostali su, ostali zarobljenici primitivnih oblika kao što su kolhozi, politbiroi i staljinizam.
Jugoslaven pak živio je krajnje intenzivno, u adrenalinoskoj euforiji avant-garde, prethodnice.
No privatno, lično, živio je malim životom. Na javnoj sceni, u radnom kolektivu, u mjesnoj zajednici, bio je div, heroj, čovjek na katarci Santa Marije, protagonist drame grčkih razmjera. Ali čim bi se, poslije posla ili sastanka, za njim zatvorila vrata kolektiva, kasarne ili mjesne zajednice, on bi otišao u svoj neznatni svijet: svoj mali stan, u svoju malu obitelj, sjeo u svoj majušni auto od 600 kubika, provodio slobodne dane u maloj klijeti s malim vinogradom, ili u svojoj maloj vikendici na moru. Privatnost, tamo gdje je početak i mjesto punine života, gdje je individua, bila je tek mjesto odmora, mjesto skromnosti i predaha. Od ponedjeljka u 5, kad se ustajalo, do petka 15 sati kada se vrćalo kući, bila je ona velika scena, onaj divovski napor: držanje piramide, biti dio Mi isprepletnih ruku i pognute glave. Obiteljski Mi, a kamoli neki projekt Ja bio je drugorazredan, pitanje vikenda, kupanja ili pečenja mesa u kratkim hlaćama. O ličnom i privatnom život govorilo se kao intimnom – dakle kao mjestu slabosti, mrmljanja umjesto govorenja, dijelu života slabih i nevažnih struja, te u prvom redu životu iza zatvorenih vrata. Za praznika, praznih dana vikenda i ferja javljao se zato species vikača. To su bili svojevrsni ovisnici o radnom tjednu, radnom naporu, borbi za socijalizam. Na Tjentištima i po seoskim i gradskim trgovima, ti vikači satima su govorili i vikali u mikrofone, puni energije. U prazna popodneva beskonačnim satima se to vikanje televizijski prenosilo do u svaki stan, za isto takve ovisnike, kao razonoda, premoštenje, ali i kao apel i prijetnja, da je u ponedjeljak opet piramida, i to još žešće. Odnosno, to žešće i dulje što su praznični dani bili dulji jer su često bili «spojeni s vikendom». Ti masovni događaji s vikanjem za one koji su odustali od bilo kakavog privatnog života, pa makar i onog kljastog, bila su stalna ponuda života u Mi. Autobusi u cijeloj zemlji bili su spremni da ih odvezu na Tjentišta, parkinzi tamo bili su ogromni. Svaki tko je htio, tko kod kuće nije mogao izdržati teret života kao Ja, mogao je poći šutjeti i slušati u živo, poslije sam «razdragano zapjevati» uz vrući «partizanski grah» ili nešto s ražnja. I potom se vratiti u stan doslovno samo da prespava iscrpljen od jugoslavenstva, istrajanja u borbi koja traje već desetljećima i tek sad se u stvari zahuktava pa se, i kako bi, za privatni život zaista nema vremena. To je bilo na kopnu.
U isto vrijeme pak drug Tito plovi pučinom, opušten na srednje velikoj jahti koja reže valove. Potupno je miran, duboko šuti opuštenih facijalnih mišića, gotovo nasmješen - a kad mu je dosta sunca, sići će u ugodnu polutamu salona. Tamo na oduljem stolu uz koju su kožom obloženi stolci i klupe čeka jedna jedina šalica crne kave. U svetoj tišni i uz ugodno vibriranje jakih dizelskih motora, on medjutim neće srknuti kavu, zapaliti cigaru ili dohvatiti novine. Ne, novine je pročitao još ujutro, cigaru će zapaliti tek nakon večere na palubi. Sada, u polutami utrobi salonu on samo je: u samom središtu smislu svoje egzistencije i smisla svih davdeset i dva milijuna egzistencija tamo na kopnu. Koje se s broda više ne vidi; vide se samo još otoci koji tako spokojno leže u moru da se doimaju nenastanjeni ljudima. Apsolutna tišina. Nad brodom povremeno preleti tek neki galeb, uz kriktaj usamljene i nevine ptice. Nevinost pozdravlja nevinost. U apstrakciji plave boje susreće se bjelina galeba i bjelina njegovih hlaća i košulje, bjelina mornarskih uniformi i bjelina pjenušavih kresti valova; puše maestral, taj dobri vjetar valjuška brod, tek toliko da ga ugodno malo ziba. I dijete plavih očiju u njemu koje će, evo, na čas zadrijemati, onako samo malo, pa će mladi mornari tada hodati još nečujnije nego inače. Tito, naša beba, usnula je; kako je to dobro u njegovim godinama, duže će nam poživjeti. Momci u bijelom, najljepši domovine sinovi pazit će na usnulog oca, dijete, starca i muškarca istovremeno, muškarca koji je obavio ne samo onaj težak posao da ih sve rodi, muškarca koji je u neviđenom jebačkom činu začeo dvadeset miljuna ljudi i istovremeno udrio i odagnao i Nijemce, i Talijane, i Ruse i Amerikance, pojebao čitavu zemaljsku kuglu, i sad se odmara.
Post je objavljen 15.09.2008. u 04:48 sati.