Luke je stajao pred semaforom čekajući da se upali zeleno svijetlo. Cijelo se jutro čudno osjećao. Bio je visok, smeđe kose, zavodničkih smeđih očiju. Pomalo je ličio na pjevača i gitarista Ketyne omiljene grupe Mando Diao,Gustafa Norena.
Već je neko vrijeme patio od migrene, a danas ga je toliko boljena glava da se čak nije mogao koncentrirati na razgovor s frendovima koji su brbljali sto na sat. Nije ni znao o čemu govore. Boja na semaforu se napokon promijenila i skupina je krenula preko zebre.
Nakon petnaest minuta hoda, koje su se Lukeu činile kao cijela vječnost, stigli su do škole. Odvukao se do svog ormarića, otvorio vrata i pogledom prešao preko njegovog sadržaja tražeći knjige iz matematike za četvrti razred gimnazije. Unutra je bilo svega. Od košarkaške lopte s potpisom Michaela Jordana koji mu se potpisao na jednoj od utakmica, preko školskih knjiga i bilježnica te knjiga iz knjižnice poput «Ledane» spisateljice Minette Walters, visokih košarkaških Nike tenisica, cd-eva Pink Floyda, Staind i Led Zeppelina, par trzalica u crnoj boji, postera s likovima iz filmova «Star Wars» i «Šesti čovjek», pa do penkala u svim plavim i crnim nijansama. Bila je gužva, ali svaka od tih stvari imala je svoje posebno mjesto.
Pronašao je knjige i odvukao se do učionice. Zastao je pred vratima i osluškivao. Nije bio siguran je li profesorica već ušla, pa je pokucao. Kad se uvjerio da je još nema, otvorio je vrata i odteturao do svoje klupe. Zavalio se u školski stolac u zadnjem redu i pustio da mu knjige popadaju po klupi.
"Luke, čovječe, si dobro?" Upitao ga je Jack. Zabrinuo ga je izraz lica najboljeg prijatelja.
"Je, ok sam. Samo me malo glava boli."
Zabio je glavu u ruke i gotovo zadrijemao. Nije čuo ni zvono, ni kada je profesorica ušla u razred. Opazio ju je tek kad ga je prozvala da dovrši zadatak na ploči. Zbunjeno je uzeo kredu u ruku i blenuo u njemu nejasne brojike. Inače je bio dobar u matematici i imao je čak vrlo dobar u trećem razredu, ali danas se jednostavno nije mogao koncentrirati. Profesorica ga je primijetivši to, poslala na mjesto. Nakon zvona ostao je sjediti u klupi.
"Jack, možeš li mi molim te donijeti knjige iz biologije?" Jedva je govorio.
"Naravno." Odvratio je Jack i izašao iz razreda.
Prošao je još jedan sat, a on je samo tupo buljio u svoju bilježnicu. Pod odmorom je otišao u kupaonicu i umio se hladnom vodom. Tako osvježen, vratio se u razred i već je mogao bolje funkcionirati.
Cijeli sat povijesti bio je dobre volje. Čak je nekim čudom pratio nastavu. Barem prvih petnaest minuta. Ostatak je sata gledao kroz prozor i ispisivao riječi pjesme High hopes na stražnju stranu bilježnice.
"Jedva čekam tjelesni!" Napisao je Jack na papir.
"I ja! E, čuo sam da danas igramo basket!" Odmah je odgovorio Luke.
"Kaj fakat?! To te ja pitam!"
"Imamo sreće da je ova naša na porodiljnom! Ona nam sigurno nebi dala da igramo. Al McLain je faca."
"Baš je. Neg', kak' ti je glava?-
"Ma ok. Došlo pa prošlo."
"Ako ti tak' veliš. Sad bude zvonilo"
Istrčali su iz razreda i pojurili u svlačionicu kroz stakleni hodnik. Luke je putem zamalo pokupio neku curu koja je zbunjeno vikala za njim dok je trčao.
Odjenuli su školske dresove za tjelesni i izašli u dvoranu. Profesor McLain već je čekao zavaljen u profesorski stolac čekajući da se učenici poslože u vrstu. "Ja sam profesor McLain." Zabrundao je žgoljavi starac i ustao. "Od danas ja mijenjam vašu profesoricu koja je, kako i sami znate, odsutna zbog trudnoće. Evo, toliko o upoznavanju, a sada na posao. Cure mogu na odbojku, a dečki nogomet ili košarka."
Luke i još pet frendova odlučili su se za košarku. Otišli su po loptu i počeli igrati na jedan koš. Lukeu je dobro išlo. Čak je zabio tri ili četiri trice. Spremao se baciti i petu kad ga je profesor pozvao u svoj kabinet.
"Luke, poziv za tebe." Rekao je napravivši čudnu grimasu. Luke je uzeo slušalicu u ruku i znatiželjno rekao.
"Halo?"
"Luke? Ovdje susjeda Black. Znaš, doselila sam prije dva tjedna u susjedni ulaz." Govorila je bezvoljno.
"Da?"
"Pa znaš, ja sam inače policajka."
"I?" Pitao je Luke sve nervoznije "Kako vam mogu pomoći?" Nije mu bila jasna svrha ovog razgovora.
"Znaš, dogodilo se nešto strašno." Progovorila je napokon. "Tvoja majka...Ona je...ona..." Glas joj je zapeo u grlu. "Poginula je danas. Pala je kroz prozor."
Luke je problijedio, a zatim se nasmijao.
"Ha, ha! Jako smiješna fora! Nemojte mi samo reči da ste me zbog te glupe zezancije zvali u školu!"
"Luke ne šalim se!" Gotovo je povikala plačući. "Zaista je poginula. Oh Luke, tako mi je žao."
"Pa... Da, i meni je žao." Rekao je Luke, predao slušalicu profesoru i otišao u svlačionicu.
"Gospođice Black, jeste li još na liniji?" Upitao je profesor.
"Da, tu sam." Jedva je odgovorila tihim glasom
"Mogu li ja ikako pomoći?"
"Pa da, možete mu reći da me, kad se spremi, pričeka ispred škole. Odvest ću ga kući."
"Nema problema."
"Hvala vam profesore...?"
"McLain."
"Hvala profesore McLain. Doviđenja."
Spustila je slušalicu i sjela na pod. Pokrila je lice rukama i nastavila plakati. Sjedila je tako i cmizdrila poput djeteta najmanje deset minuta, a zatim ustala i otišla u kupaonicu. Ponovno se umila kako bi uklonila tragove plakanja. Obrisala se ručnikom koji je mirisao po ružama, ogrnula traper jaknu, uzela ključeve od auta i spustila se dizalom u prizemlje. Sjela je u auto i odvezla se do Lukeove škole.
Post je objavljen 14.09.2008. u 18:49 sati.