Evo mog doživljaja... prvih zapisa obraćenja..03.12.2006
Pritiskom života i problema više nisam znala gdje da udaram...i lutala sam internetom i naletila na jedan forum...i počela pisat moj vapaj..i molit molitve.Nisam nikome o tome govorila ,samo sam se uvukla sebi u njedra. I u međuvremenu sam se srela sa prijateljicama i one me upitaše da li sam zainteresirana da idem na duhovni susret u Cibonu..prvo sam se nasmijala i bila začuđena..A potom sam se raspitala kod njih,gdje,tko i šta? Kada su mi rekli da to drži zajednica Dobri Pastir,ostala sam u čudu.I onda sam im ispričala kako posjećujem već neko vrijeme stranicu Dobri Pastir. To mi se činio kao neki putokaz i odmah sam pristala da idem,radosno. I..stigao taj dan..sjele smo u autobus u Mostaru sa svim nepoznatim ljudima,koji su nas tako toplo primili. Tijekom puta se dosta molilo i pjevalo..ruke su im bile u zraku,svi nasmješeni,puni radosti...Sve mi je to bilo čudno ispočetka...gledala sam te ljude s nevjericom..???al nakon nekih pola prođenog puta,u meni se počelo sve tresti..same suze su mi išle dok bi pjevali..kad sam shvatila koliko ti ljudi slave Isusa ,Boga...koliko mu se raduju,kao da su zaljubljeni...ja sam se osjećala tako postiđeno,tako sramotno,obuzeo me osjećaj krivnje...stid me je bilo...svake psovke,rječi,dijela i misli koje su izašle iz mene..I tako...stigli smo u Cibonu.Šok!Oko 7000 ljudi..počelo je...toliko je u meni sve treperilo...stalno sam plakala-al od radosti što sam tu! Slavljenje-toliko me diglo,trnci su stalno prolazili kroz mene...pjevala sam koliko sam jače mogla,ruke su letile prema gore.....tako jak osjećaj...tako velika energija...to je nešto što se mora doživit...rječi su suvišne..prvi šok mi je bila molitva u jezicima...nikad nisam čula za to...prepala sam se...al tada kao da je još veća snaga ulazila u mene...zvala sam Isusa, molila ga.zahvaljivala mu se...Potom je bila misa ,iza mise ozdravljenja,opet šok...al sam se držala ,suze su mi letile i letile,a pluća mi se punila još većom snagom...ta energija koja prolazi kroz tijelo,kao da te diže u visine...ruke lete prema gore i tresu se kao da je najveća zima a u meni vatra gori....neopisiv osjećaj....i odjednom su ljudi neki počeli režat,lajat..urlikat....tad je uslijedio još jedan šok...al tada sam od straha kad sam to čula još više počela plakat,molit,pjevat, i zazivat Isusa milog da me spasi,da me čuva,da me zagrli...i osjetila sam tako jaku snagu,kao da sam se ispunila nečim i nije me bilo strah. toliko sam se isplakala,ispjevala i ponovo rodila...to je nezaboravno iskustvo...
Post je objavljen 14.09.2008. u 17:52 sati.