(...) Da je većina kršćana kroz povijest shvaćala da 'biti kršćanin' znači ostvarivati svetost nasljedujući Isusa ne bi križ u svijestima mnogih postao simbolom terora, represije, omrznutim znakom porobljavanja. Bilo bi nam bolje da se manje bavimo podizanjem križeva, a više izgradnjom svetaca, ali što ćeš kad je mnogo, mnogo lakše, čak i kad je puno skuplje, praviti i podizati križeve od kamena, metala ili drva nego se truditi „razapeti tijelo svoje“ ili „odreći se samoga sebe“ u suradnji s Božjim pozivom na svetost. Moralo bi postojati pravilo: podignimo križ onda kad pouzdano znamo da barem netko u njegovoj sjeni živi križno. Izložimo križ tamo gdje barem netko živi „s Isusom raspet“. Možda se sada pitate: a koliko bi onda bilo križeva na javnim mjestima? A ja se ponovno pitam: bi li bilo bolje da ih nema?
Često se citira tekst: „Bježite, sile protivne, evo drva križa...“ A u filmovima o „nečistim silama“ viđamo scene u kojima se 'sile protivne' sprdaju sa znakom križa. Sa devalviranim križevima se lako sprdati, ali sile protivne još uvijek dršću, ne pred drvenim križevima, nego pred „raspetima“ koji u sebi nose Raspetoga.
don Mili Plenković
Hvar
(tekst u cjelosti možete pročitati na www.skac.hr, što svakako preporučamo)
Post je objavljen 14.09.2008. u 13:15 sati.