kao i svaki covjek na svijetu, radim ono sto svi znaju, a poneke stvari koje rijetki znaju. i, naravno, neke stvari koje nitko ne zna.
na primjer, opcepoznato je da zene ne prde, ne kakaju (iliti seru) i nemaju cudne tvorevine oko straznjeg otvora u sluzbi velike nuzde, poznatijih kao dlake oko supka.
gotovo nitko ne zna da li zene zapravo podriguju ili ne.
ja odgovorno tvrdim da ne prdim i jako rijetko serem.
ono sto je moja tajna...
rijetki ju znaju...
jos rijedji razumiju...
ja plesem.
plesem uvijek. stogod radila. i kad se ne micem, plesem u glavi.
al ne plesem bilo kako.
zato sto moj ples ukljucuje nesvakidasnje dodatke.
ali to je moja tajna...
jednostavno plesem svoj zivot.
mnoge poslovne zene plesu popularni s-faktor, ili medju ljudima poznatiji striptiz fitness. zive normalne zivote, imaju normalne obitelji, normalne poslove. mozda ste bas maloprije s jednom pricali, izmjenjivali smijesak u tramvaju ili razmijenili brojeve na kavi.
mislite li da su te zene kurve?
zasto kad muskarac ima raskopcanu kosulju i uske hlace tako da mu se, s prostenjem, vide jaja, onda je on frajer, a zena koja se u privatnosti jedne dvorane u koju muska noga nikad nije stupila skine u kratke hlacice i top kurva?
sad sam se toliko uzrujala da sam se na ulazu u ve ce zaletila u vrata. zatvorena, jasno.
ali cu svejedno u rijeci pretvoriti svoje misli o tom.
mnogi su me zafrkavali zbog odluke da se pridruzim tim zenama. mnogi su me vrijedjali. toliko da sam umalo odustala. ali ipak nisam.
i sad, kad je proslo vec dvije godine otkad sam to prvi put vidjela, drago mi je sto nisam. ali sam morala nauciti da se svojom tajnom ne smijem hvaliti okolo, jer previse je njih koji ne razumiju. svejedno...
po prvi put u zivotu cijenim svoju skembicu, i mislim da je bas sexy. kome se ne svidja, nek ju ne gleda. tocka.
volim osjecaj kad zamahnem kosom i pustim da se prospe u slapu po ledjima... tako zenstveno...
volim proci rukom po vratu ili listu, osjetiti svaki zavoj, svaku krivinu, svaki misic... volim ih jer su moji.
volim kad dodje na red moja pjesma, moj ples... tih nekoliko minuta posvecenih samo meni, mogu biti sebicna i posvetiti se onome sto u tom trenu zelim. ako sam puna energije i volje, to je "Queen of the night" Whitney Houston, a ako sam nostalgicna i njezna, "Lover, you should've come over" Jeffa Buckleyja. u pravom naponu volje i osjecaja mogu se popesti na vrh sipke i spustiti se u rotaciji naglavacke na jednoj nozi. a ponekad me val osjecaja odvede u jednostavno protezanje na zidu i totalnu lijenost. da, to su moje minute. vrijeme koje dajem sama sebi. i ne dam ga. necu.
cak i u ovo vrijeme krize.
a vi se zapitajte da li je pravedno osudjivati nekog tko se opusta na nacin da se posveti sebi. pogotovo ako taj netko zeli podijeliti tu tajnu s vama.
Post je objavljen 19.02.2009. u 23:42 sati.