Evala... evo mene napokon... nema isprike, jednostavno me nije bilo... al sad sam krenula, slusalice su namjestene, sve je spremno i ja uranjam u svoj vlastiti svijet... tu gdje sve mogu rec, gdje me niko nece ni za sto osuditi, tu gdje mogu biti sasvim slobodna, zelim po102 put pricati svoju pricu, jer samo ako stalno ponavljamo svoju osobnu pricu, mozemo se osloboditi njenog tereta...
bar cu pokusat pricati, majka me tjera da se druzim s nekom goscom koja je dosla kod nas... jednostavno ne shvaca da ne volim biti sama u drustvu s ljudima kojime ne znam... ne znam sto cu s takvim ljudima... sto cu pricat s nekom curom koju ne znam, koja ocito voli sasvim drugu glazbu i ima i opcenito sasvim druge interese... ne znam, uvijek se u takvim situacijama osjecam tako glupa, pocnem mucat i napusta me svaka naznaka hrvatske gramatike koje sam ikad znala... zasto da se onda sramotim??? ne znam zasto je to tako tesko shvatljivo... ugl, to ubiti nije dio moje danasnje price....
Imam radosnu vijest... treci put sam teta... =) 23.8. rodio se mali (veliki /57 cm) Jonathan Aurel Rehberg... mali smradonja je svima stvarao malo neugodnosti pri pocetku zivota, al sad je sve super i svi smo sretni da je nasa obitelj za jos jedan clan bogatija...
eto, kako sam i svojim prvim necacima posvetila neku pjesmicu, tako cu i njemu...
Jer moja ljubav samo s tobom postoji
i nema nikog da mi tebe zamijeni
da li znas da svaku tvoju suzu tesko upijam kao sol
i svaku tvoju srecu svojom osjecam
Kreni i ne brini, cvijete moj najdrazi
svijetom ponesi svoj osmijeh blag, iskreni
cini mi se da ce ovo biti pozitivan post, jer ima jos dobrih vijesti...
Krstila sam se... Napokon... toliko sam se borila za to, al 31.8. sam pred cijelom zajednicom rekla da se odricem svih zli sila, da vjerujem u Boga i da ga prihvacam kao svog (vjerskog) oca, kao sto on prihvaca mene kao svoju (vjersku) kcer... Ne znam, mozda zvuci glupo, al meni se cini kao da mi je stvarno pao kamen sa srca... Nakon toga sam se osjecala tako slobodna i nekako ispunjena... nije da se pri mojoj vjeri ista promjenilo al sad nekako imam osjecaj da imam vise pravo na to da osjecam ono sto osjecam... u crkvi vise nemam osjecaj da sam neki uljez... imam osjecaj da sada stvarno pripadam jednoj velikoj obitelji... krscanskoj obitelji, koja me prihvatila sirom rasirenih ruku... jos dok je misa trajala, ljudi su mi dosli cestitati i pozeljeli mi dobrodoslicu... to su bili ljudi koje uopce nisam poznavala, ali svima je bilo drago da sam se odlucila pridruziti im se pri avanturi koja se zove zivot....
Inace mi je zivot trenutacno prilicno sredeno... koliko je to kod mene moguce... danas sam, da bi pridonljela unutranjem miru, pospremila sobu... znate onu poslovucu: ko je nesreden iz vanka, nesreden je i iz nutra...
ovu sam skolsku godinu zapocela sasvim drugacije nego proslu, organiziranije... lipo sam si namjestila raspored....
zadnjih dana se stalno vuce neko pitanje...
biti ili ne biti???
popustiti ili ne popustiti?
slusat srce ili mozak?
malo uzivtai ili ostati razumna?
odbiti ili ne?
al najvaznije je jos uvik, biti ili ne biti?
tako dragi moji, napustam vas za veceras... idem izabrat neke fotke, da napokon zavrsim i zadnji projekt u svojoj sobi, pa da se nakon 5 godina napokon do kraja uselim u svoju sobu....
kissonja svima koje paze na mene i onima na koje ja pazim....
osjecajte se zagrljenima...
Post je objavljen 13.09.2008. u 21:32 sati.