Moj sin nece ić u glazbenu školu jer je to za pedere. To je moj dragi otac jednom mojoj majci rekao. Sličnu stvar čuo sam opet u kubanskom filmu koji sam jučer gledao u Tuškancu. Zove se Jagode i čokolada. Dijalog je slijedeći:
- Kako to da uz svo zanimanje za književnost studiraš političke znanosti?
- Htio sam studirati nešto što je društvu korisno.
- Podsjećaš me na jednog prijatelja koji je imao talent za klavir, ali nije išao u glazbenu školu jer je mu je otac rekao da je umjetnost za pedere. Sad je peder i ne zna svirati klavir.
A za inat eto sutra krećem na suvremeni ples u Liberdance. Jer umjetnost je eto, čini se za pedere. I ne znam svirat gitaru koju sam htio. Donio sam dragi ljudi danas jednu odluku. Promjenio sam broj mobitela. Jer mi se ne da više nosit sa starim. Nikad nisam nikog krivio za svoje probleme u životu, ali on mi odnosi toliko energije ni zašto i u nepovratno da sam to morao napravit. Nastojim vodit svoj život i brinut se o sebi, a ne držim se sposobnim brinut se o psihičkom bolesniku. Uostalom kao da bi prihvatio da mu je sin peder.
Počinjem opet gledat filmove i drago mi je. Uvijek san ih puno gleda. Stvarao svoj svijet od njih kao dijete i tonuo u njih. Bježao od svega. Jedina je razlika što sad znam da od snova ne mogu živjet i da sam sve više svijesniji toga. Pogledaj me imam posao čak i prije nego što sam faks završio i radim, bavim se stvarima koje volim.
Post je objavljen 13.09.2008. u 17:19 sati.