Budući da nemam što radit na ovo kišno subotnje jutro (ok, već je podne, al svejedno), a i nisam vam se dugo javila, odlučih napisati post.
SOUNDTRACK: Natasha Bedingfield (ne znam zake, paše mi)
Nismo krepali u srijedu. Nekak sam razočarana, toliki medijski hype oko toga, a oni pustili protone samo u jednom smjeru... pa će ih tako puštat nekoliko dana pa će ih zaustavit i pustit u drugom smjeru. I ak sve bude super, sve 5, tek za mjesec dana možemo očekivat prve sudare. Ako i tad.
Neki su išli tako daleko da su delali kojekakve fešte i pijanke, jel, da se napiju taj zadnji dan na zemlji, i koliko god to privlačno bilo, ja sam samo rekla nekim osobama da ih volim. Iako zapravo nisam ni vjerovala da ćemo svi umrijet, ali opet je lijepo kad nekom kažeš da ga voliš.
Malo sam ljuta. Cijeli tjedan je bilo tako lijepo vrijeme (vruće, ali lijepo i suho!) i onda danas... nebo se otvorilo :(
Zašto baš danas? Dal nije moglo pričekat još jedan dan? Icrpila me škola totalno, nisam imala snage ni do trgovine otić, i još vožnja i nisam imala prilike uživat u tom lijepom vremenu i onda kad stigne subota kad se mogu prepustit i uživat koliko god mogu ono mora padat kiša. I pada... bez prestanka.
Sad čekam da bude ručak gotov... i razmišljam si da li da idem čitat Kafkinu Preobrazbu ili ću samo buljit u prazno i ne radit niš? Mislim ono, stave nam dvije lektire za idući tjedan... a da mi se čitat, nemate pojma koliko, pogotovo sad kad imam stvarno drugih stvari na pameti i kad se ne mogu na ništa koncentrirat niti da to hoću.
Znate, zaključila sam da sam trenutno općenito zadovoljna svojim životom. Da, i dalje mrzim neke ljude oko sebe, i dalje želim što prije otić odavde, ali ipak sam pronašla način da si još ovu jednu godinu koju sam tu učinim ugodnijom. Ne želim se svađat i raspravljat s nikim iako me užasno svrbi jezik, pa to najčešće promumljam sebi u bradu ili kažem u sebi. Nitko to ne zavrjeđuje.
A i boli me qrac. Zamislite što se čovjeku može desit i kako se ljudi mijenjaju:
Ima jedan dečec koji ide sa mnom u razred. Išao je sa mnom u školu od 1. razreda osnovne škole i sada idemo u isti razred u srednjoj. I iako nikad nisam bila nešto super bliska s njim, smatrala sam ga svojim prijateljem i uvijek je bilo super zajebavat se s njim i onda kad ga za vrijeme praznika prvi put vidim nakon nekoliko tjedana i dođem i zagrlim ga, uvijek bi me zagrlio natrag...
A danas... danas me boli qrac. Proteklih godinu dana jako se promijenio. Uzdigao se, iz nekog razloga je zaključio da je bolji od nas nekolicine i općenito nas ignorira, vrijeđa i slično. Jučer u školi, on je jedan od rijetkih koji je napisao projekt za biologiju (ja naravno nisam) i ja mu kažem da neka malo razvlači dok bude objašnjavao projekt. A on okrene glavu od mene i kaže ''Boli te qrac.'' I zabolilo me, samo ne qrac, jer tog nemam, ali opet... Netko koga već 10 godina poznam, netko s kim sam ležala u rodilištu samo nekoliko krevetaca dalje (jer mu je rođendan samo dan prije mog), tako jednog dana zaključi da je bolji od tebe i da si ispod njegovog ranga. I zaboli te... qrac.
I ne radi to samo meni. Pričam s jednim prijateljem jučer koji se često nalazi s tim dečecom na nogometu. Govori mi kako je dečecu sramota izabrat ove malo manje popularne dečke u svoju ekipu, nego bira samo one mahere s autima, parama i koji su općenito popularniji među curama. A on sam... Pa, recimo da je on takva osoba da će uvijek prokomentirat kad god je netko s nekim, makar brijao ili hodaju, on uvijek mora dat svoj komentar na to. Tako sam, prije možda dvije godine, i sjećam se tog jasno, jednom skroz popizdila jer je nekom tako srao da kako može bit s tom i tom osobom, bla bla bla, i izderala se na njega: ''Daj, što sereš, kad si ti zadnji put bio s curom?''. Naglo je ušutio. Jer NIJE bio s curom. Ni danas nema curu. Jednostavno ga ne tangiraju.
I jednom prilikom sam ga ošamarila. Jako me naljutio jer je počeo okolo pričat jednom dečkiću da se on meni sviđa i da bi ja rad bila s njim (s tim dečkićom). I koliko god meni taj dečkić bio super prijatelj i koliko god sam ja voljela provodit vrijeme s njim i ne bih se bunila da smo skupa, bio je jedan problemčić, a to je da sam nekoliko mjeseci ranije brijala s njegovim najfrendom i nisam htjela ispast d bič i rekla sam dečkiću da me ne zanima. I zato jer je ovaj idiot govorio svašta, ja sam povrijedila dečkića i ostala bez prijatelja. I zato sam ga ošamarila.
Ah, možda i zaslužila da me boli qrac.
I još jedna scena, i ostavljam se te budale jer mi se ne da više pisat o njemu na ovom blogu, jest da smo jedan dan pred kraj praznika, ja, frend i frendica sjedili u kafiću, a taj dečec i njegov brat su sjedili nekoliko stolova dalje. I odlaze oni i do izlaza moraju proći pored našeg stola. I brat, s kojim u životu nisam bila u nekom ozbiljnom razgovoru i upoznala sam ga viđajući ga vani vikendom, prođe i lijepo pozdravi, kaže bok i sve... a dečec? Prođe kao da nas ne pozna, ubi Bože da smo išli/idemo svi s njim u školu.
Jbt, pa što tako može promijenit ljude?
I zato mi ovaj razred neće nedostajat. Možda nekoliko ljudi, i to vrlo malo.
Trebat će sredit notke, obrve, kosu, sve... za večeras. I znate ono kak sam na početku bila skroz sumnjičava u vezi Frajera? Sad mi je tako lijepo s njim da ga ne bih mijenjala ni za Zacharya Quinta. Iskreno =)
Uživajte mi :)
Post je objavljen 13.09.2008. u 12:05 sati.