klap-klap...cujem u pozadini iza sebe,okrenem se nema nikoga...mozda mi se samo pricinilo...nastavljam dalje uzurbanim korakom.cijelim putem imam osjecaj da me netko slijedi,ali nema nikoga,ja sam sama u dugackom hodniku u kojem se cini nema zasad kraja....pogledavam oko sebe,sve mi se cini mracno,ali nije...isarani zidovi,ostaci ponekih malih znakova sastajalista odredene ekipe podsjecaju me na dane kad sad nekad ludovala sa prijateljima.nije to bilo davno,ali je bilo dovoljno davno da bi se to opet ponovilo!
zasto sam se promijenila?
zasto nisan vise ona ista ko od prosle godine?
zasto jos uvijek iman onaj cudan osjecaj da ce sve propast?
zasto i sad kad promislin na svoju buducnost vidim samo rupu bez dna?
ZASTO?
klap-klap...brzo se trznem,opet isti zvuk dolazi mi iza leda,naglo se okrenem,ali opet nikoga nije bilo...lagano me hvata panika,sama sam...kad ovo promislim kroz tijelo mi produ trnci,da li sanjam?nisam,znam da nisam,sve je bilo isto kao i svakog dana,samo se jedna bitna stvar promijenila,ja sam se promijenila...
ne mogu vjerovat da ovo priznajem,stvarno se dogadaju cudne stvari...opet me pocinje zbunjivati ono pljeskanje,tko to salje?pocinjem misliti u sebi!
zasto sam naglo pocela mijenjati misljenja o necemu?
zasto mi se pocinju vracati stare slike,koje sam zeljela zaboravit?
zasto uvijek kad cujem pljesak pocnem razmisljati o necemu o cemu ne zelim,o necemu sto zelim zaboraviti?
pa sad je bar lako!!!
pocinjem lagano tonuti u duboko razmisljanje gdje se na svaku losu stvar veze jos gora...
ne mogu izbaciti te glupe misli iz glave,pocinjem lagano panicariti...
ja nisam losa(ili samo se ja zelim time utjesit)!
ja nisam egoist(pa zasto to mislis,kad uvijek govoris o samoj sebi)!
ja nisam ....(ma ti si sve najgore,to sto sebe zelis ohrabriti,to je sasvim druga stvar)
klap-klap...opet me prekine u razmisljanju...sad mi stvarno lagano puca film,jos jednom neka cujem to pljeskanje i mozete me vodit u centar za osobe sa mentalim problemima...ako se ovo nastavi,ja ispaljujem na zivce...
zatim jos jednom klap-klap i gotovo...nalazila sam se na pocetku onoga dugog hodnika bez kraja,ali kako je to moguce,pa ja sam stalno koracala prema naprijed,zasto sam opet na pocetku?
jos uvijek vidim dugi hodnik u kojemu se ne vidi kraj,ali ja sam na pocetku...pocela sam razmisljati da li da krenem naprijed prema tom "kraju"!
promislih dobro i okrenem se!!!
NE,NE,NE zelim takav zivot!!!
okrenula sam se i krenula kuci,na uglu me cekala jedna osoba i sve sto je napravila je bilo:
KLAP-KLAP
u sebi pomislih da li bi moglo biti bolje? ili gore?
nikad ne cu to saznati,ali moj odabir je ovaj i nosit cu se s njim!
a da sam ipak otisla kroz onaj hodnik?bi li mi sad bilo bolje?
Post je objavljen 12.09.2008. u 19:44 sati.