Sve nas je ovih dana pogodila vijest o smrti Dina Dvornika, neke na jedan način, neke na drugi. Jedna skupina ljudi nije nimalo izrazila žaljenje zbog gubitka jednog ljudskog života (nebitno da li je Dino bio celebrity ili ne) već su odmahnuli rukom u stilu „jedan narkoman manje“. Druga skupina ljudi koji čine mlađi ljudi, poznavatelji glazbe i umjetnosti, intelektualci i umjetnici, neshvaćene osobe, osobe koje se protive svemu konvencionalnom, jednom riječju „suvremenici“ žale za odlaskom kralja funka te osjećaju gubitak jednog istinskog umjetnika na glazbenoj sceni. Smatraju, uostalom ako i je istina da je Dino umro od narkotika, da je sada ta činjenica najmanje bitna te da je sada najgori mogući trenutak za rasprave o tome ponajviše zbog obveze svih nas da poštujemo pokojnika i njegovu obitelj. Pa i sama Danijela je rekla u svom intervjuu da ne želi da se Dina pamti po tome, već prvenstveno kao „dobrog čovika“. I upravo je to ono što mene ljuti, Dino je bio dobra osoba koja je svima voljela pomagati, osobito glazbenicima na početku karijere, npr. Nini Badrić. Posebno me ražalostilo pismo male Elle (kažem male jer je takvom smatram) u kojem je ona sebe nazvala osobom koju mrzi 4 milijuna ljudi, dakle cijela zemlja. Pa zar moramo biti tako primitivan narod koji ne može prihvatiti različitosti? Zar moramo mrziti drugačije od sebe? Čemu se onda čuditi što godišnje 50-ak mladih izvrši samoubojstvo. Većina tih mladih nevinih ljudi bila je depresivna jer ih okolina nije dobro prihvaćala. Bili su po nečemu različiti, ili su nosili šarenu odjeću, ili posve crnu, ili tri naušnice na uhu, ili pierce na usni ili desnoj obrvi ili bedževe na torbi i iznošene „starke“. Bili su različiti. Ili možda nisu bili dovoljno Hrvati, nisu znali himnu napamet ili ne daj Bože nisu slavili Božić. Ponekad mi se čini da bi naš narod htjeo da su svi konvencionalni, ugurani u neki kalup, jednaki, jednako (ne)obrazovani, jednako odjeveni, da svi odgajamo jednako djecu, isto tako bismo htjeli da susjedovo dijete nije skuplje i bolje odjeveno nego naše. Uvijek kada recimo u banku uđe neki mladić sav u crnom pun pierceva čitav red ljudi okrene se prema njemu i s nekim gnušenjem i osudom ga pogleda. A zašto? Ne zato jer znaju da je taj mladić loš kao osoba već zato jer je različit. Nije u okvirima u kojima su živjele naše bake. Zato se treba pokloniti osobama koje su spremne u javnosti pokazati svoju različitost, originalnost i jedinstvenost, poput Dina i male Elle. Zato Ella i sve druge Elle, samo naprijed, a tebi Dino, nažalost, posljednje zbogom. R.I.P.
Post je objavljen 11.09.2008. u 17:01 sati.