...dok ležim u krevetu, s prokletom anginom, samo spavam i imam halucinacije od temperature, previše vremena imam za razmišljanje. Najgore od svega je što me nigdje nema, a kao da u svemu sudjelujem. Možda nije oke od mene da iznosim ove priče, ali moram...
U zadnjih par postova skoro sam sebe, a i vas uvjerila da sam zaljubljena, a jesam li? Dal´ je to zbilja ono što osjećam? Evo sad napokon mogu sama sebi reć da nije, mislim kak bi i moglo biti. Znam sve što radi i to me ne smeta, kad je nekome stalo onda ne sluša tak ravnodušno priče u kojima on priča kak je malo s njom onda opet s ovom itd. Tak da dragi moji, zaljubljenost,...ne dolazi u obzir. Par puta sam se uvjerila da se samo jednom iskreno voli, a ja sam to imala, prošla i taj dio mene je bio ispunjen i odlaskom te osobe...otišlo je i to...u mom srcu će uvijek bit mjesto za njega jer je on bio moja prava i jedina ljubav...da su nam ove godine možda bi uspjeli, ali tada smo bili mladi i nezreli...
Zato sad dok gledam i slušam ove gluposti shvaćam kolko sam tada bila sretna. Iako ljudi ne vjeruju u muško - ženska prijateljstva, čak sam i ja počela sumnjati. ovaj put s razlogom jer uvijek se nešto neplanirano dogodi, a ja to više ne želim.
Moje drugo krilo trenutno pati, djelomično sam i ja kriva, ali kad se vratim unatrag da je samo jedna stvar drugačije odigrana sve bi bilo lakše... svima bi bilo puno jednostavnije, bez problema.
Kao što je on sam rekao, ponekad ljubav nije dovoljna, to je istina, ali da mu je samo malo vjerovala...da je samo malo drugačije postavila stvari. Znala bi da je voli najviše na svijetu i da je nikad ne bi povrijedio, jer on je takav, predobar, preosjećajan...a ovo sve ga samo guši...a nije li ljubav nešto lijepo? Trebalo bi biti...trebalo bi nas ispunjavati, a ne razočaravati i uništavati... Ne znam, samo želim da Malom Princu bude bolje jer ne zavrijeđuje takav način, ne on... sad bi sve dala da ne pati...
Post je objavljen 11.09.2008. u 13:56 sati.