Pregled posta

Ako umrem sutra

Neki dan sam provela vrijeme sama sa sobom. Bilo mi je lijepo. Čovjek shvati tko je tek kada korača sam ulicom prepunom ljudi. Nekako sam bila sva tužna taj dan. To je bilo prekjučer. Mislim. Išla sam do teretane kao i svakog dana. Stavila sam slušalice svoga crnog mp4 u uši i ušla u bus. Vozač mi se činio stvarno ljubaznim. Iz mojih slušalica su se čuli zvuci Belana- ponoćna zvona i stara zvona od Zorana. Nije ni bitno, ne morate ni znati tko je to.
Sjedila sam na zadnjem sjedalu. Gdje uvijek sjedim. Sjetila sam se školskih dana.. Tamo negdje je bilo upisano moje ime. I mali peace uokviren cvjetićem. I ono jedno sjedalo je i dalje potrgano stajalo samo odotraga.. Stigla sam, izašla iz busa... Nekako sam stvarno bila bezvoljna, tužna.. Inače nisam takva.. Razmišljala sam o ničemu. I odjednom, počela je jedna pjesma koja je upalila kliker u mojoj glavi.. ˝Show must go on˝. ˝Da˝-pomislila sam. To je to. Show mora ići dalje. Ja moram ići dalje. Ja sam vedra osoba. Znam da jesam. Idem dalje. Došla sam u teretanu i sve je bilo kao i uvijek. Ja sam bila tračak veselja tamo. Svi su bili ozbiljni i deprimirani time kako će u kratkom roku napraviti od ničega nešto. Pomisao da o sebi misliš da si ništa je glupa. Jadna.
Nakon napornog treninga, presvlačenje u svlačioni... Dvije cure su pohvalile moje crvene visoke starke sa znakom ˝peace˝ na njima.. Obukla sam starke, hlače i svoju palestinku te svoj Benediktov medaljon, stavila mp4 u uši i krenula po mamu na posao pješice. Išla sam sama sa glazbom u ušima. Kako je to prekrasan osjećaj. Poput meditacije. Ljudi često ni ne znaju tko su dok ne provode vrijeme sami sa sobom. I dok idem ulicama Siska, volim. Sjećam se svih tih stvari zbog kojih sam sretna što živim. Ona ˝prva ulica˝ u kojoj ima bezbroj trgovinica. Dojma se poput Zagrebačke špice iako nije ni četvrtina.. Prolazim pored šetnice gdje Kupa blista onako kako ona to najbolje zna. Dolazim do ˝Rokića˝. Ah Rokić. Tamo sam provodila svoje mlade dane. Tamo je moja mladost ostala... Prelazim preko staroga mosta. Taj je most stariji od mene. Divim se sunčevim zrakama kako se lome u dubinama rijeke.. Sunce mi toliko nije smetalo jer sam imala one svoje velike sunčane naočale koje toliko volim.. Prolazila sam pokraj skupine mladih. Primjetila sam da me komentiraju. Mene i moj stil. Nije teško promašit curu koja se oblači drugačije od drugih. Pogotovo jer imam bezbroj perli na ruci... Došla sam do trgovine i odlučila kupiti sladoled. U ledenici sam vidjela ˝Rumenko˝. Ahh rumenko... Kako sam taj sladoled voljela. Uspomene, ah uspomene. Sa suzom u oku se sjećam toga i poželim vratiti vrijeme. Ah... Krenula sam dalje, došla kod mame na posao. Malo sam uranila. Čim sam stisnula ono električno da se vrata otvore, teta Davorka me dočekala sa uzvikom: ˝Sanjica, ti si po mamu došla?˝ ˝Jesam teta Davorka˝- rekla sam... Ušla sam u kuhinju gdje su oni obično večerali i ja sam im se pridružila. Bila sam kao njihova mala odjelna kćerka. Svi su me voljeli, vole me i sada. Sjećam se kada sam kao djevojčica u crvenom kombinezonu sa zelenom majčicom i bijelom kravatom dolazila gore na odjel da me tete čuvaju dok je mama radila. Bila sam mala djevojčica sa palmicom na glavi koja je samom svojom pojavom razveseljavala sve oko sebe... Bila sam zvijerka od djeteta. I sad sam. Ne žalim.
Tako sam ja pokupila mamu s posla, išle smo na bus. Stajala sam na busnoj i u daljini sam vidjela onog stričeka što vozi Taxi.. Pogledala sam ga, htio je stati. Blago sam mahnula glavom da ne idemo, nasmješio se i nastavio. Došao je bus i vozio ga je isti onaj simpatični vozač kao i od prije. Na jednoj stanici je ušlo puno učenika. Opet uspomene. Istim tim busom, ja sam se vozila u školu. Nekada nisu svi ni stali, pa su dečki izlazili stopirati da bi mi cure stigle u školu. Sjećam se kako se bus znao nakrenuti na jednu stranu zato što mu je nešto tipa hidroulike otišlo. Eh, da mi se vratiti u te dane. Kako mi je torba bila teška od silnih knjiga. Užasno. Danas... Nije to to. Neće nikada više biti. Došla je i naša stanica. Tata nas je čekao vani sa biciklom da mama ne nosi stvari u rukama. Bilo je teško. Izlaskom, nahrlio je onaj miris pokošene trave... Ah kako volim taj miris. Katkad mnogi misle da sam luda što volim prirodu. Što volim to gdje živim. Dok sam išla užarenim asfaltom, došla sam do svoje neasfaltirane ceste. Potpuno prirodne, kakva je i bila prije. Iz daljine se osjeti miris šume, miris prašine od auta. To je priroda. Noću nema buke. Čuju se samo zarobljeni zrikavci u travi. Zvijezde su sjajnije nego u gradu. To je moja Petrinja. Ah Petrinjo kako te volim.
Sama pomisao na Petrinjski nasip, rijeku, park, nju samu... Mami mi osmijeh na lice sa tračkom suze u oku. Ovaj grad je moje srce. Ovi gradovi su moja duša. Petrinja i Sisak, zauvijek u mome srcu.
I sada... Još uvijek je tu miris pokošene trave. Još uvijek je tu vozač Taxi-ja koji ne staje na klimanje glavom. Još uvijek je tu onaj park, onaj nasip, ona rijeka... Još uvijek su tu moje uspomene. Još uvijek sam tu ja. I iako ovo pišem u suzama, znam da je ovo moje i samo moje. Hoćete shvatiti, nećete... Ne zanima me. To sam ja. I samo ja. Zbunjena. Ali sigurna. U sebe. U svoj grad. Gradu, volim te. I ako umrem sutra, neće mi biti žao. Bit ću pokopana u svojoj zemlji. U svome gradu.

Da, želim tako. Želim da me se moji prijatelji mene sjećaju sa osmjehom na licu. Želim da kažu: ˝Ona je znala živjeti. ˝ Želim da se smiju meni i mojim glupostima iako me nema. Želim imati šaren sprovod. Da, to želim. Želim umrijeti kako sam i živjela. Dostojanstveno. Šareno. Da, jer ja sam takva. I svima kojima je stalo do mene i koji me poznaju, znaju zašto ovo želim. A ako umrem, nemojte da vam bude žao. Neću žaliti jer ja sam do sada u životu spoznala sama sebe i znam tko sam. Znam da sam jaka osoba. Na mentalnom i svakom polju. Da, ja sam jedna jedina, neponovljiva.

Nemoj plakat, ako umrem, valjda će me prijatelj Bog poslat na bolje mjesto. Dogovorila sam se s njime. Znaš, tamo je sigurno bolje. Ja želim da drugi žive kako sam ja živjela. Onako kako ja to hoću i kako ja to najbolje znam. I znam da nisam pogriješila. Znam da nisam pogriješila jer sam dovoljno vremena provodila sama sa sobom, kad sam išla u crkvu jer to stvarno želim, a ne jer moram, kada sam pobjegla sa sata jer sam to željela, kada sam išla na zbor i pjevala solo pred ruljom, kada sam grlila prijatelje do kojima mi je stalo, kada sam se zaljubila preko glave i požalila zbog toga, kada sam voljela, kada sam upoznala toliko dragih ljudi preko interneta, kada sam psovala iako nisam trebala, kada sam išla na dopunsku iz matematike, kada sam bila otvorena, kada sam plesala na kiši, kada sam uživala u životu. Nije mi žao. Ni jedne minute, ni jedne sekunde, ni jednog trenutka. Nije mi žao. Stvarno nije.


I kada moji prijatelji, moji pravi prijatelji, poznanici i svi ljudi koji me od nekuda znaju, vide ovo lice, želim da kažu: ˝Ona je znala živjeti˝. Želim da u meni drugi pronalaze utjehu, snagu i vjeru. Jer u vjeri je sve. Bože, volim te.

Peace.

Post je objavljen 10.09.2008. u 21:56 sati.