Nakon maturalca (na kojem su me napali i opljačkali), subote i Male gospe, ŽIVI SMO! Nevjerojatno, ali istinito! Ž-I-V-I S-M-O! Puno alkohola! Previše! Majke ti! Danas je prvi dan nakon jedno 2 tjedna da sam cijeli dan trijezan! I spavam cijeli dan! Krepan sam! Prespavao sam prva tri sata, glava je pulsirala, ali živ sam! Do subote ću valjda bit trijezan... E, a sjećate se kako Mlačiću nije bilo ništa na prošloj vožnji bicikle? Ovu subotu se izgrebao, razbio i zaradio trzajnu ozljedu! Imali smo 18l pive... Ostalo je 3 i pol. Plus medica ča su ovi seljaci pili u Amadeusu. Razbili su se ko torbe... Bubnjar mi je opet izjavljivao ljubav i učio me kako svirati bas (hehehehe), a Mlačić je ležao na putu (ne sam). Onda su svi otišli u neko gluho doba noći ća, a ja sam ostao ležat na klupici u parku. I došla neka spodoba u bijelom i počela me promatrat. Usro sam se, tim više što taj dio parka nije daleko od groblja. Pobjego sam. Dosta mi je napada na mene za sljedećih 5 godina! Jučer na maloj gospi smo nabavili mačete za naše vikend proboje po šumi i popili (opet) puuuuuuuuuuuuno, pogodite čega, pive! Škola je danas bila aptstraktan pojam i uglavnom smo spavali... Tako, uglavnom, živi smo, tu negdje, na granici između trijeznosti i vječnog bdijenja u maglici alkoholnih isparavanja, sa povremenim probama (na kojima smo sve bolji!) i izletima do zgrade zvane škola, sa pomalo optimističnim pogledom na budućnost, kacigama na glavi i lisicama na rukama. Moji znaju o čemu pričam...
Post je objavljen 09.09.2008. u 20:57 sati.