Pregled posta

1. Hold my hand and guide me

- Sophie, u redu je - čula sam Lucyn topao glas. - Možemo malo pričekati da se gužva raščisti.

Kimnula sam. S obzirom na svoju sljepoću, uvijek sam se bojala velikih gužvi. Na peronu u Hogsmeadeu su se svi učenici uvijek naguravali i udarali jedni druge. U toj si se gužvi lako mogao izgubiti. A ja sam bila prestravljena od same pomisli da se izgubim. Nisam mogla sama pronaći kočiju. Nisam vidjela Hogwarts i ne bih mogla ići pješice. Zbog toga sam potpuno ovisila o svojim najboljim prijateljima: Lucy i Ryanu.

Kroz otvoren sam prozor čula zadivljene uzdahe i sretne osmijehe. Čula sam Hagridov glas koji je izvikivao iste riječi kao i svake godine. Prvi razred 'vamo. Sjećala sam se svojeg prvog razreda. Došla sam do Hagrida (ili, točnije, njegovog glasa) i posegnula za njegovom rukom.

- Sviđa li ti se Hogwarts? - pitao me tada. - Nije li prekrasan?

Sjećam se dobro suza koje su mi se tada pojavile u kutovima očiju.

- Ja ga ne mogu vidjeti - rekla sam tiho.
- Oh - odgovorio je Hagrid. - Ti si Sophie Lee, zar ne?

Kimnula sam. Hagrid me podigao i posjeo u čamac. Kraj mene je sjedila Lucy, a do nje Ryan. Sjećam se kako su oboje imali tako tople ruke kad su se rukovali sa mnom. A moje su uvijek bile tako hladne.

To se nikada nije promijenilo. Upravo sada je Ryanova topla ruka držala moju. Uvijek me on vodio kroz gužvu i buku. Shvaćao je koliko se bojim bolje od Lucy. I uvijek mi je govorio da su mi ruke hladne.

- Kao da si mrtvac - rekao je. Ja sam se osmijehnula na njegovu primjedbu. - Ne, ozbiljno - nastavio je. - Malo me i plašiš. Crna kosa, plave oči. Užasno blijeda i uvijek tako hladna.
- Joj, daj ju pusti na miru - ubacila je Lucy - Nije ona kriva što je od mramora.

Izašli smo van. Ryan me nježno gurao, a Lucy me vukla sprijeda.

- Ne puštaj me - prošaptala sam Ryanu paranoično.
- Nikada - odgovorio je šaptom.

Znali smo što bi Lucy govorila na ovakve primjedbe. Nešto o ljubavnim parovima i o tome kako sam paranoična i nikad se ne mogu opustiti prije nego što uđem u dvorac. Zato sam uvijek svoje strahove govorila Ryanu. On je razumio. Bar u neku ruku.

- Podigni nogu - rekla je Lucy iz kočije. - Malo više. U redu, sad je spusti.

Posegnula sam za njenom rukom i ona me povukla unutra. Ryan je ušao za nama i zalupio vratima.

Uskoro je kočija krenula uz lagan trzaj. Čula sam tihi topot kopita i okretanje kotača.

- Ja bih jednom voljela biti slijepa - rekla je Lucy. - Samo na nekoliko sati. Mora da je super čuti sve zvukove.
- Mnogo bih radije vidjela nego slušala sve zvukove - odvratila sam hladno.

Lucy je često znala pogoditi bolnu točku. Uvijek je to činila slučajno i ja bih joj uvijek opraštala. Ta ionako nije bila jedina. Često su me pitali je li super biti slijep, a ja sam uvijek odgovarala da je to stalni, vječni, hladni, jezoviti mrak. Poslije toga više nisu postavljali pitanja.

Ja sam često ispitivala kako što izgleda. Lucy je rijetko imala strpljivosti za takva objašnjena, no Ryan mi je uvijek potanko do u najsitniji detalj opisivao što vidi.

Lucy je usprkos svim svojim manama bila moja najbolja prijateljica i ja sam ju voljela. S njom sam se zabavljala jer sam osjećala da me ne sažalijeva. Mrzila sam sažaljenje, oduvijek. Ljudi su me tretirali kao invalida zbog moje sljepoće. Šaputali stvari kao "jadna ona" iza mojih leđa misleći da ih ne čujem.

Nakon nekog vremena kočija se zaustavila. Čula sam otvaranje vrata. Izašla sam, polako stajući na stepenicu kočije. Ryan me uhvatio oko struka i spustio na zemlju. Lucy je skočila za nama.

Iako mi više nije trebala ruka, Ryan me još uvijek držao. Ovo nije bilo ništa novo - nikad me nije puštao prije no što bismo ušli u dvorac. A i često bi me za ruku vodio po hodnicima.

Nikada mi do sad nije palo na pamet da bi mogao biti zaljubljen u mene. Morat ću večeras razgovarati s Lucy.

Uskoro sam osjetila poznati miris kamenih hogwartskih zidova, metalni miris svijećnjaka i drveni miris hrastovih vrata. Bila su širom otvorena.

Ryan me uveo unutra. Sjela sam. Osjećala sam mnoge poglede na sebi, među njima i jedan za koji sam odmah znala kome pripada. Dumbledoreov.

- Zašto me Dubledore gleda? - šapnula sam Ryanu. - Kakvim pogledom?
- Znatiželjnim. Pronicavim - odgovorio je šaptom. - Kao da ti čita misli.
- Da, to zapravo jedino što meni treba. Netko da mi čita misli - rekla sam sarkastično.

Čulo se lagano struganje Dumbledoreovog stolca. Taj sam zvuk uvijek samo ja čula. No, ja sam čula svakakve zvukove koje drugi nisu čuli, pa zašto ne i taj?

- Dragi učenici! - uskliknuo je Dumbledore svojim dubokim glasom - Dobrodošli! Želim vam svima uspješnu novu školsku godinu.

Zapljeskali smo.

- Znam da vam se ovo ne da više slušati, ali moram to ponoviti za nove generacije - nastavio je. - Ulaz u Zabranjenu šumu je, nećete vjerovati, zabranjen. Popis artefekata koji se ne smiju unositi u školu nalazi se u uredu gospodina Filcha na trećem katu, ako ga netko želi pomnije proučiti.

Nastupila je kratka tišina.

- A sada o malo manje dosadnim temama koje ne ponavljam svake godine. Ove godine smo renovirali spavaonice. Dodane su neke stvari, oduzete druge. I posteljina više nije u domskim bojama. Sada su boje različite, imate nekoliko kompleta posteljina u ormarima, pa ćete moći sami odabrati. Metloboj ove godine počinje već za dva tjedna, a ne u 10. mjesecu kao što je uobičajeno. Zaključio sam da su vam bez posjeta Hosemadeu, koji su prilično rijetki, subote posve neispunjene, pa da i to riješimo. Inače, posjeti Hogsmeadeu su od ove godine dopušteni svaki vikend, pa možete ići onamo ako ne želite gledati metloboj.

Prolomio se pljesak, ovaj put mnogo glasniji od onih prijašnjih.

- No, vidim da pomalo skapavate od gladi. Buon appetit! - uzviknuo je.

Stol ispred mene se ispunio mirisom hrane.

- Ryan... - rekla sam i nježno ga povukla za ruku.
- Dopusti mi da pogađam - odgovorio je. - Pita od karamele, zar ne?
- Čitaš mi misli - odgovorila sam i nasmiješila se.

Ryan je ispružio ruku i potom ju ponovno približio. Uzela sam vilicu.

- Hvala - rekla sam i stavila komadić pite u usta.

(...)

- I? - pitala sam Lucy. - Koje je boje posteljina?
- Za tebe ima jedna savršena - odgovorila je. - Bijela sa crnim krugovima.

Čula sam šuškanje plahte i jastučnice. Lucy je stavila plahtu preko mojeg kreveta i "obukla" jastuk i prekrivač. Sjela sam na krevet.

- Lu - uzdahnula sam.
- Što? - odgovorila je.
- Misliš da je Ryan zaljubljen u mene?

Nije odgovorila.

- Lu? - rekla sam nesigurno.

Čula sam tih, prigušen jecaj. Krenula sam prema tom zvuku i stavila Lucy ruku oko ramena.

- Lu, što je bilo? - pitala sma nježno.
- Naravno da je zaljubljen u tebe! - viknula je istrgnuvši se iz mog zagrljaja. - Tko uostalom ne bi bio?! Ti si tako...

Jecaji su je zaustavili u završavanju rečenice.

- Tako savršena - prošaptala je.
- Lu, što to govoriš? - pitala sam.
- Znam da ne vidiš, Sophie, i znam da ne znaš kako izgledaš, ali... ti si jednostavno prekrasna. Imaš tako lijepe plave oči i prekrasnu crnu kosu, svi dečki se uvijek okreću za tobom... i ne zato što te žale, već zbog toga što ti uistinu jesi prekrasna, Sophie. I izvana i iznutra.
- Lu...
- Ja nikada neću biti lijepa poput tebe - rekla je tihim, bolnim glasom.

Ispružila sam ruku prema mjestu na kojem je stajala. Ona ju je prihvatila. Sjele smo na njen krevet.

- Mogu li nešto pokušati? - pitala sam.
- Naravno - odgovorila je.
- Nećeš se opirati?
- Ne... neću ako bude u granicama normalnog.

Osmijehnula sam se. Podigla sam obje ruke prema njenom licu opipavajući svaku crtu. Kosa joj je bila kratka i spuštala se od zatiljka niz liniju obraza. Lucyno lice bilo je toplo i još uvijek mokro od suza. Osjetila sam kako zatvara oči pod mojim dodirom.

- Crne, zar ne? - pitala sam uz osmijeh spustivši ruke. - I crna kosa?

Čula sam zvuk njenog osmijeha.

- Ryan je stvarno zaljubljen u mene? - pitala sam.
- Preko ušiju - odgovorila je.

(...)

Čula sam otvaranje vrata i osjetila Ryanov miris.

- Hej, curke - rekao je i miris se približio. - Je li kod tebe ostala moja kožna narukvica? Čini mi se da mi je ispala... - rekao mi je.

Sjetila sam se tankog, kožnog koluta koji mi je ostao ispod palca i kažiprsta. Bila sam ga gurnula u džep traperica. Sada sam ga izvukla iz tog džepa i podigla u zrak.

- Ovo? - pitala sam nesigurno, nevidjevši što držim ni je li to nosio oko ruke.
- Da, to - rekao je i čula sam onaj dah koji mu je prolazio kroz usnice dok se smiješio.
- Mislim da sam ostavila nešto u društvenoj - rekla je Lucy brzo. Da sam vidjela, vjerojatno bi mi i namignula. Čula sam zatvaranje vrata.

Sjela sam na krevet i čula kako Ryan čini isto. Primio me za ruku. Bila je tako topla. Imao je duge, tanke prste. Pijanističke.

- Zašto nas je Lucy ostavila same? - pitao je Ryan, iako je znao odgovor.

Stavila sam prst na usnice.

- Ne miči se - rekla sam mu.

Podigla sam ruke prema njegovom licu i istražila ga kao što sam istražila Lucyno. Kada sam htjela spustiti ruku, zadržao ju je na mom licu, stavivši svoju drugu ruku na moj obraz.

Znala sam da se smiješi. Znala sam da ima onaj poseban sjaj u očima koji ja nikada neću vidjeti. Voljela sam ga. I toliko sam željela da ga mogu vidjeti. Počela sam plakati.

- Što je? - upitao je tiho, nježno, zabrinuto.
- Htjela bih te vidjeti... - odgovorila sam kroz suze.

Nije ništa rekao. Zagrlio me, stavivši moju glavu sebi na prsa. Bio je tako topao.

- Never knew I could feel like this - otpjevao je tiho. - Like I've never seen the sky before.
Want to vanish inside your kiss. Everyday I love you more and more.
Listen to my heart, can you hear it sings?
Come back to me and forgive everything.
Seasons may change, winter to spring
But I love you until the end of time.

Osjetila sam njegove meke usne na svojima.

- Vidjet ćeš me, Sophie - rekao je tiho. - Obećajem ti.

I znala sam da će ispuniti svoje obećanje. Znala sam da ću vidjeti sunce, da ću vidjeti cvijeće, da ću vidjeti jezero...

I znala sam da ću vidjeti njega.



Post je objavljen 20.09.2008. u 10:15 sati.