eto napokon i mene...
nisam više maturant, sada se je ovaj maturant upisao na fakultet. sada je brucoš. i ima studentske probleme, probleme, kao i uvijek.
puno se je toga dogodilo od kada sam se posljednji put javio. ma i previše toga.
imate li osjećaj da odjednom se više ne možete zvati djetetom? da se sada jednom odrasli? i pitate se: kada se to dogodilo?????
i zijeva vam se! pa, kad znate da se svoje djetinjstvo prespavali, kako i ne bi? umorniji ste što više spavate. kada mislite da se ono i nije ni dogodilo, nije ni čudo da vas boli.
imali ste zadnju priliku, i sada imate osobnu, sada imate, auto, sada imate bankovnu karticu, sada imate posao, sada imate i ženu i djecu, a poslije, a poslije ste toliko stari da se ponovno osjećate kako ste se željeli cijelo vrijeme. kao dijete. moraju vas hraniti, moraju vas "dildati". kao kad se mala beba plače pa pokušavate sve samo da prestane.
a kad smo svi djeca u duši. a ono što nas čini odraslima, nije ni auto, nije ni novac, možda je ponašanje, možda je upravo život koji nas svakom prilikom udari tamo gdje najviše boli. evo, vratio se ja na mišljenje koje sam imao prije godine dana. život je bezveze.
ok, u redu, ima tu sve, i život ponekad može biti sladak. može tu biti nešto lijepo, može tu biti i koja dobra stvar, za kojom ne treba žaliti, nego je hvaliti i poštovati.
moja najbolja prijateljica je otišla u samostan! nije li to divno??
zašto imam uvijek osjećaj kao da je upravo pobjegla od života?
a kako i ne bi, na što je danas život spao?
i rekao sam joj to par puta, ok, jednom.
vidljivo sam je povrijedio.
a znam, mulac!!!!
teško je posvetiti se Bogu! treba imati puno vjere, samopouzdanja, želje, volje, mogućnosti, ambicije, ma kome to danas i ne treba????
a jakosti?? nismo li svi danas tako slabi kada nas pobjeđuje karijera, novac, kada smo svi tako slabi, na krpice s markom, i autom s velikom konjskom snagom, cool mobitelom, i vikendicom na moru!
a kad si sa time okružen cijeli život, ko bi sebe mrzio??????????
ja da to imam, ne bih rekao da je život bezveze....
sada moram ić na faks, moram studirati, i ne samo to što će mi biti profesija nego i studirati život. a, bojim se, ko ne bi???
obitelj će mi najviše faliti, ne toliko, nego koliko ta povezanost, imati nekoga tko će te malo pogurnuti, a i prijatelji koji će ti reći sve je u redu, i mene to muči, ma znam....
a faliti će mi moje jezerce, bezbrižne ribice, koje će netko drugi hraniti. a falit će mi.... a što? da radi toga ostanem kod kuće? i što da i dalje tugujem ko upravo sada??
a da se napokon zapitam jel bolje živjeti punim plućima, il željeti biti dijete????
opusti, se polako.. sve će biti ok! hoće.. al, sada, sada i nije baš tako dobro...
ko Ivica Kičmanović, u grad, na obrazovanje! al, on je doživio starost i zapalio se u registraturi.
ma, da završim, uskoro će listopad, i ja ću otići, i ne znam, kada ću vam se više javiti. možda, nikada, a možda, ipak, hoću...
Post je objavljen 08.09.2008. u 20:06 sati.