Slušam Celine Dion - My heart will go on.
Što nisam slušala nekih... Hmh. Pola godine? :/
Iz tog se da zaključit da se deprimiram. Zašto? Nemam pojma. Ogorčena sam na sve. Na mater, na brata, na prijatelje. Na sve...
Krenit ću redom.
Mater. Žena koja je zaboravila da ima još jednu kćer i kojoj treba sudjelovati u životu. Ali ne... Njoj je važniji posao i direktor firme i tamo je pa... 18 sati dnevno. A ja? Ništa... Ostadoh siroče... Iako ona još živi. Kada joj se pokušam obratiti, odjebe me. Mrtvo-hladno. Rekla sam joj, ne jednom nego više puta, da me to boli. Ali ona se promjeni na jedan dan i sutradan opet sve po starome. Zar nije žalosno što skoro nikakvih osjećaja nemam prema njoj? Zar nije žalosno što me rođena majka ne poznaje ni najmanje? Da, žalosno je. Ali... Bog tako želi. I zbog toga mi on trenutno nije najdraža osoba. Žalim, Bože, ali tako je.
Onda... Brat. Ta slonina lijena. 27 godina, niti jedan dan radnog staža. Spavanje do 15h. Dizanje mojih živaca (i ostalih ukućana) do 20h. Spremanje za van 2h. Odlazak van do 5h. Spavanje od 5h do 15h. I tako svaki jebeni dan. Žalim ga. Jer je toliki debil. Ubila bih se jednog dana da mi tako bude. I da, još nešto. 27 godina, a niti jedna ozbiljna veza. A nosi tatino i materino prezime, koja, izgleda, tu prestaju postojati. E pa, stoko od mog brata, baš ti hvala. Mrzim te.
Prijatelji? Osobe koje gubim svaki dan. Previše. I što se dogodi? Ostajem sama. Sama samcata. Okrutna istina. Ali... ISTINA. Nešto što mi je najvrijednije u životu nestaje. Ono, opet: Bože, nisi mi najdraža osoba ovih dana.
Što još?
Sestrin dečko. Jadnik odvratni koji je iskorištava kako god stigne. I ja pokušavam pomoći pa kažem: "Sestro, govorim za tvoje dobro. Znaš da te volim i da ti želim samo najbolje u životu. Ali mislim da on to nije. Imam osjećaj i dojam da te užasno iskorištava. A ti to ne vidiš. Slijepa si od ljubavi. A bojim se da će jednog dana biti kasno kada to shvatiš. Žao mi je što sam ti ovo rekla, ali morala sam. Neželim te opet gledati kako patiš i plačeš zbog neke budale." I što se dogodi? Ona fino ljuta na mene sljedeća 2 tjedna. E pa, baš ti hvala. Pokušavam pomoći i što se dogodi. Ništa. Ja kriva za sve. Tako je. Okrivite me još i za globalno zatopljenje. Ja sam jedini krivac. Ajde... Šta čekate?
Eto, zadnja dva posta su mi očajna. Samo se žalim i "žugam" nešto. Ali moram. Pms me ne hvata. Nije još vrijeme. Tako da neznam što je. Možda napokon počinjem pisati kako se točno osjećam. Trenutno: jako ljuto, bijesno i tužno. Zahvaljući budalama. Hvala vam. Stvarno. -.-'
I sad, idem brisati stare postove s bloga. Zašto? Jer ne želim gledati više te gluposti koje sam pisala nekad davno.
Pozdrav.
Post je objavljen 08.09.2008. u 19:15 sati.