Jedem puding i razmišljam o stvarima koje su mi se nedavno dogodile, te unatoč tome što se ne smatram sukrivcem, svijesna sam činjenice da me upravo tako vidi moja okolina. Svakoga puta kada se dogodi neki problem, bilo da se radi o silovanju, ubojstvu ili nečem trećem, uvijek se postavlja pitanje da li je možda napadač sam bio potaknut na takvu reakciju, jer svaku akciju slijedi reakcija, ili ju je izazvala žrtva. Svima nam je dobro poznato mišljenje da mnoge silovane žene izazovu silovanje, no što ako je napadač bio potaknut na takvo djelo sa strane nekih drugih utjecaja? Ako su ljudi u stanju fizički lančano djelovati po uzoru na već predstavljene šablone, da se tako izrazim, onda vjerujem da su u stanju lančano reagirati na mnoge probleme koji se pojave u njihovom životu. Jeste li ikada primijetili da ljudi ponekad rade upravo ono što su nekoliko sekundi vidjeli prije? Npr., šećete parkom sa svojim psom i u jednom trenutku odlučite sjesti na klupu i odmoriti se. Nekoliko minuta kasnije će još barem dvoje ljudi sjesti na obližnje klupe, ili možda čak zauzeti mjesto do Vas. Sličnu teoriju biste mogli provjeriti i kašljem... Zakašljite se na sav glas u prepunom vlaku i budite uvjereni da će u nekoliko narednih minuta netko "odgovoriti" na Vašu akciju. Baš zbog toga u životu radimo upravo ono što smo usvojili iz obiteljskog doma, iz društva i radne okoline, te koliko god današnje društvo bilo "uvrnuto" i izvan svih okvira normalnog življenja, skoro nitko neće negativno reagirati na "uobičajene, svakidašnje" probleme, jer uvijek bi moglo biti gore, pa zašto onda reagirati na zadirkivanje u školi ili mobbing na poslu? No, kao što sam već rekla, svaka akcija zahtijeva reakciju, pa si zamislite samo ovaj scenarij: Sedmogodišnji dječak u prvom razredu osnovne škole doživi prvo maltretiranje sa strane svojih kolega iz razreda, što je možda rezultat činjenice što on nosi naočale ili toga što njegov tata posjeduje tri vikendice na moru. Dječak počne odlaziti kod psihologa, što mu uveliko pomaže da prođe kroz to osnovnoškolsko obrazovanje, no nakon što je upisao srednju školu, maltretiranje se nastavlja iz sasvim desetih apstraktnih razloga. Dečko je u jednome trenutku odlučio uzeti razredne ispite, jer više nije mogao podnijeti pritisak, a imao je i podršku psihologa i roditelja. No, njegova okolina ga je doživjela kao lijenog klinca kojemu je jedini smisao u životu zajebavati se poput svih ostalih tinejđera sa jointom u jednoj, a pivom u drugoj ruci. I zato su ga profesori odlučili rušiti razred kako bi to balavo derište naučili pameti, a klinac je, potresen nerazumijevanjem sa strane svoje okoline već nekoliko puta pomišljao na samoubojstvo. Naravno, neću ovdje i tek tako završiti priču svog tužnog lika, samo zato što je u posljednje vrijeme veliki broj tinejđera pribjegao samoubojstvu kao krajnjem rješenju svih problema, no recimo da je dečko na kraju priče postao socijalni problem jer je odustao od škole, i jer nije imao toliko jak obrambeni mehanizam kao što se od njega očekivalo. Općenito, u školi i na poslu često vladaju odnosi tipa: "Tko jači, taj kvači.", te unatoč tome što se u školi to odvija na fizičkom, a na poslu na intelektualnom nivou, to vrlo često ima utjecaja na cjelokupno društvo. Pogledajte samo trenutno stanje hrvatske politike i činjenicu da u vladu polako ulaze individualci koji se skoro cijeloga života bave kriminalom, žive na marginama društva, uživaju veću slobodu i samim time nam nameću one primitivne odnose kroz koje smo prolazili (ili još uvijek prolazimo) u srednjoj školi. A mi, većina koja je svjesna sadašnje situacije, ne reagiramo, jer smo to uzeli pod nešto "normalno", i jer danas više nije u redu biti ispod ili iznad prosjeka, jer ste tada automatski na meti. S druge strane, željeli bismo se izboriti za sebe, no u isto smo vrijeme svjesni koliko je to opasno, pa puštamo "jače" da vladaju koliko god oni bili neafirmirani, a mi se nalazimo "u stanju pudinga" - pomaknemo se na svaki malo veći tresak, no unatoč svemu ostajemo na jednom mjestu i trpimo sve što nam oni serviraju. A sve samo zato jer psihološki lančano reagiramo po uzoru na druge, i jer skoro nitko nije u stanju preuzeti incijativu...
Post je objavljen 08.09.2008. u 19:03 sati.