Marketing
Idemo u planine, jer tamo.....
Dakle bila je to najtoplija rujanska nedjelja u mom životu.
Mogli smo birati između dvije opcije - zavući se u stan i čekati da prođe ili otići u više krajeve.
Fala dragom Bogu ipak smo se odlučili za ovo drugo i ni nam žal.
Otišli smo u selo Rude (cca 15 minuta od Samobora) i uhvatili ih nespremne. Naime nekak mi se čini da su i se ponadali da možda ne bumo došli pa buju lepo kak i saki drugi vikend popapali ručak i onda se zavalili pred televizor.
A neš majci.
Van 'z hiže.
No dobro nisu se baš tak jako protivili. Samo je prvi korak bilo teško napraviti posle to već samo od sebe ide.
Odluka je pala da idemo prema Velikom dolu i da se tamo smjestimo za ručak.
Put nas je vodio preko brda i... još brda i nešto šume.
I nakon samo sat (i malo još k tome) vremena evo nas.
Odmorište - Veliki dol
Suhih grla prosopćemo "Pivu prosim!"
"Koju?"
"Ak' već morem birat daj hladnu!"
Seli smo si pod drveće i zagrlili hladne flašice i ljubili ih strasno skroz do dna. Onda su na red došli bečki i fileki.
Nekak sa oduševljenjem donesem fileke na stol i stavim ih pred ljude koji su gadljivi prema kuhanim kravljim želucima.
Onda ih prekrijem debelim slojem parmezana..........
Joj kak su im sline curele. Jedino ne znam jel su išle prema van ili prema nutra.
Nekak smo si posle ručka zamislili malo otpočinuti recimo jednim laganim pješačenjem prema Oštrcu.
Žene su ipak bile manje ambiciozne tak da smo samo mi muški lagano odgegali levim krilom.
Da stvar ne bi bila baš dosadna rekli smo si "Pa kaj ne bi mogli ovim kraćim putem. Istina malo je strmo no nakon pive svaka staza je malo više nagnuta"
Sela (Smerovišće ?)
A ovaj mi se kamen samo ceri....
Vrh prije doma željezničara
I tak sam ga zgrabil i zadnjim atomom snage uspentral se na vrh. Ispod na 50 m je odmorište. I nakon njega buju nam staze još više nagnute bile....
Dom željezničara
Moram priznati da su mi noge za niš. Kondicije imam tek za držat se na ravnici. Sram me bilo.
Dom proširuje kapacitete sa još jedno 20-25 ležajeva. Već je pala ideja da tu dojdemo kad budu kostajni i portugizec....
Gledali smo prema pravom vrhu Oštrc i nekak nam se nije dalo testirat se - možda drugi put.
Vrh Oštrc
Nakon kaj smo se odahnuli i dobro o svemu prodiskutirali idemo natrag na odmorište pa onda se spustimo na livadu i izvadimo rekete za badminton.
Nakon pola sata skakanja za lopticom žeđ nas je poterala prema izvoru.
Voda života
Dole idemo putem koji prolazi iznad voćnjaka i silazi u Rude iz smjera Braslovja.
Selo iznad Ruda (Črnci)
I za kraj smo si za šešir metnuli ovaj krasni cvetek.
Rojžica
Da se ne bi brinuli previše zeleno orijentirani.
Cvijet je i dalje na svom mjestu.
Raste i ljepotom plijeni buduće planinare.
Meni je slika dosta da napajam oči.
Post je objavljen 08.09.2008. u 17:54 sati.