Ne varam sebe, nemam na to prava
jer dan za danom bio bi sve teži
a opet teško na zemlji je biti
gledajući lice nebeskog stvorenja
I pjesmom da ti divim se ljepoti
bilo bi kao pjevati na hridi
dok ispod more sa snagom dubina
u vjetar šalje meleme za dušu
Ja tek sam čovjek prepun ljudskih mana
pun sklonosti da o ljepoti sanjam
a ljudska ljubav tek za te može biti
k'o ljubav prema u kavezu ptici
Oprosti mi, oprosti što se divim
a nemam za te riječi iz dubina
i ovom pjesmom što ti ne dah slavu
ni vječnost žena velikih poeta
O malo krhko ti žensko stvorenje
što snagom duha razbijaš planine
k'o malo dijete što čuči u kutu
dok osjećaje dariva ko hranu
Hvala ti što si rođena i živiš
hvala ti što sam upoznao tebe
smijem se i kad loše mi se desi
jer od sveg ružnog tvoj osmjeh je ljepši
Znam, hrabar ja sam što ovako
sebi za pravo uzimam da pišem
al molim te Bože, molim te da samo
ludošću svojom zaslužim bar osmjeh
Post je objavljen 08.09.2008. u 15:41 sati.