Opet me pere neka jebena depresija, ne znam jel to inače u rujnu ili je sve u mojoj ludoj glavi...
Imam puno toga za napisati pa bolje da odmah počnem iako ne znam od kojeg dijela svoga života da krenem...
Neki dan sam nešto razmišljala i shvatila da su me sva sranja koja sam imala u životu samo ojačala.
Zaljubila sam se vrlo mlada, sa 15 godima prvi put.
Sad kad pogledam vidim da je lik bio (i ostao) kreten.
Pio je, razbijao a ja naivna kakva sam bila vjerovala da je on super.
Prijetio mi je da će me ubiti, pratio me kad sam išla u školu i nazad,
stajao satima ispred moje kuće...
Psihički me uništavao iz dana u dan.
Druga ljubav je potrajala nešto duže, oko tri godine.
Bilo je super dok smo bili u Slavoniji.
Onda je on otišao u Zg raditi i ja sam prestala izlaziti iako je on
svako malo odlazio na tulume, a ja nisam smjela otići na kavu jer bi me u protivnom ostavio.
Voljela sam ga više od ičega i sve bih dala za njega.
Sjećam se kako me jednom ostavio jer sam ostala sa sestričnom na kavi jer je nisam vidjela mjesecima prije. I tako iz dana u dan. Ostavljao me svako malo zbog pizdarije jer je bio glupi konzervativac. Nije žena za birtije već za kuću i djecu.
Govorila sam mu da je dpbro dok opraštam i vraćam se jer kad ja prekinem više nas Bog dragi neće sastaviti.
Počeli smo živjeti zajedno i sve je bilo super, ali malo po malo me je gušio.
Šutjela sam i trpila, uvijek kad bi mi brat dolazio bila sam najsretnija na svijetu
a kad bi odlazio lila sam gorke suze. Sad vidim da sam trebala prije reagirati.
Glumila sam sretnu osobu izvana a u dubini duše sam vrištala od bola.
Tješila sam se da će biti bolje.
U veljači me istjerao iz stana jer mu se nisam javila na telefon dok sam bila na poslu.
Navečer u devet sati ostala sam bez krova nad glavom, u gradu gdje nikoga ne znam.
Nazvala sam buraza i došao je po mene. nije me ništa pitao kad je došao.Sve mu je bilo jasno kad je vidjeo moje suzne oči. Nakon te večeri je krenuo pravi pakao. Krenula su proganjanja na poslu, zivkanje na telefon, prijetnje od strane njegove obitelji i ostali pakao. Nakon nekoliko dana smo se vidjeli i objasnila sam mu sve šta mi je radio. Tek mu je kasnije došlo u glavu da nije bio fer i da me zatvarao i gušio sa svojom ljubomorom.A da ne govorim o "slučajnim" udarcima . Nije prošlo dugo kad je sletio s ceste i ostao mrtav na mjestu. Tih dana mi ništa nije bilo jasno, sve mi je u magli nekako. Pamtim bratove riječi da će biti bolje.Vrijeme sve lječi,govorili su mnogi. No kako je vrijeme odmicalo meni je sve bilo gore. Njegova obitelj je mene krivila za njegovu smrt, pogotovo sestra i tata. krenula su zivkanja moje obitelji i mene u neko doba noći, puštanje glazbe i slične stvari. Malo po malo situacija se smirila mada i danas kad prođem svojim selom osjetim osuđujuće poglede na sebi. Jebiga, život ide dalje, sad samo sebe krivim što nisam prije reagirala i spasila mnogo ljudi od te agonije. Zato sam naučila da više ne šutim ako nešto nije u redu ili ako nisam sretna.Vičem na sav glas i vrištim ako treba. Prošlost je ostala iza mene, imam novi život ali svejedno se nekada zapitam dali će se to ponoviti....
Post je objavljen 08.09.2008. u 14:25 sati.