Pregled posta

KRITIKA: Mirko Kovač - 'Grad u zrcalu' (Fraktura, Zaprešić, 2007.)

Dvanaest godina nakon izlaska svoga posljednjeg romana 'Kristalne rešetke' Mirko Kovač objavio je novi romaneskni naslov 'Grad u zrcalu'. Inače, to je već osma knjiga u sklopu Frakturine edicije sabranih djela toga pisca, rođena u Hercegovini 1938. i dugo godina nastanjena u Beogradu, odakle je zbog glasna i oštra protivljenja Miloševićevu režimu početkom devedesetih bio primoran odseliti, disidentsko utočište pronašavši u Rovinju. Učlanjenjem u Hrvatsko društvo pisaca i objavljivanjem svojih djela u Hrvatskoj Kovač dodatno zbunjuje povjesničare književnosti, koji ne znaju u koju ga nacionalnu ladicu svrstati, pri čemu im pisac nimalo ne pomaže uporno ignorirajući pripadnost nacijama i potvrđujući tako titulu »oskvrnitelja mitova« koju mu je davnih dana dodijelio Predrag Matvejević. To je titula koju Kovač s ponosom nosi jer, kako u nekom intervjuu obrazlaže, »nacije su zapravo proizvod ‘mitotvorne svijesti’, a mitovi o narodima su opasni jer su mitovi najpogodnija sredstva za sukobe, za opravdanja svih vrsta zlodjela«.
Romanom 'Grad u zrcalu' Kovač zaključuje ciklus proza posvećenih zavičaju, naglašavajući u izjavama za medije kako je taj roman zrcalo njegovih prijašnjih knjiga, odnosno njihov posljednji odraz u tom zrcalu. Roman je ispripovijedan iz pozicije prvoga lica jednine, od strane lika koji je i sam književnik, čime se sugerira autobiografičnost teksta. Ipak, iako bi bilo pogrešno sudbine protagonista iščitavati kao istinite i prenesene iz stvarnoga piščeva života, u građu je pisac ipak utkao i neka vlastita iskustva, kao i djeliće biografija svojih bližnjih, što je uostalom činio i u svojim ranijim djelima, neprestano svjestan da, ma koliko pisali o sebi, to je uvijek život drugoga, i obratno. U Kovačevim je prozama uloga pripovjedačeva literarnog ja da na svome tijelu u naše doba donese barem djelić povijesti, a u Kovačevim se djelima – kao što je to slučaj kod svih velikih književnika uostalom – prošlost uvijek prelama kroz ljudske sudbine i njihovu intimu, što je i u novome romanu neizostavno.
Pripovjedač 'Grada u zrcalu', inače i sam književnik, vere se po obiteljskom stablu i njiše mu grane tresući na papir plodove životnih priča koje tvore kroniku njegove porodice, odnosno obiteljski nokturno, što je i podnaslov romana. Iz pozicije odrasle dobi pripovjedač rekonstruira prošlost i prisjećajući se vremena svoga odrastanja sabire rasute trenutke svoga i života svojih bližnjih proživljenih na tvrdom hercegovačkom kamenjaru. Pritom se ponajviše ipak zadržava na životnoj priči i sudbini svoga oca, pomalo neodgovornog i prilično grubog, ali inteligentnog patera familiasa, koji je u čestim lutanjima u koja se upuštao – ako ništa drugo, onda u zemlju alkohola – neuspješno pokušavao pobjeći od sebe sama. Uzevši književnika za pripovjedača Kovač se upušta i u propitivanje procesa nastanka književnoga djela, odnosno umjetnosti, kao i osvješćivanje smisla umjetničkoga stvaranja, odnosno pisanja, ali se ne libi ni komentiranja i analize vlastita rukopisa, posredujući pritom i pojedine anegdote iz svoga bogatoga književničkog iskustva. No, pri pisanju ipak neprestano pazi na koherenciju rukopisne arhitektonike koja unatoč čestim metaliterarnim ekskursima i digresijama ni u jednom trenutku ne biva narušena, niti poljuljana.
Iako su sudbine ljudi o kojima piše ponovno obilježene političkim i ideološkim silnicama Kovačev je novi roman ipak lišen oštre društvene kritičnosti koja je obilježavala njegova prethodna djela. Unatoč nokturalnosti naznačenoj u podnaslovu, autorov je izričaj mnogo manje opor i turoban u odnosu na ostatak piščeva opusa, a erotika koja je jedan od Kovačevih najčešće rabljenih motiva u novome je romanu tek u naznakama i u mnogo blažoj varijanti, što je također u svrhu omekšanja iskaza, odnosno ostvarenja blaga i melankolična ozračja, kakvo je i imanentno sjećanjima, odnosno podvlačenju crte pod prijeđeni put. Pojedine su dionice novoga romana nabijene izrazitom emotivnošću što posebice odlikuje zaključnu epizodu posljednjega pripovjedačeva susreta s ocem u sanatoriju.
Tijekom toga susreta pisac otkriva novu, dotad nepoznatu, stranu očeva karaktera, doživljavajući ga na poseban način, »kao novo srodstvo, kao nepoznatog oca, ali nažalost na njegovu samom kraju, kad je čak i za svijeću kasno«. Iako svjestan svoga kraja koji je sve bliži – pa tako ni svoj boravak u sanatoriju nije nazivao liječenjem, nego »vježbom da se umre bez žaljenja« – pripovjedačev otac tijekom tog susreta – koji se sastojao čak i od čitanja oporuke – neprestano održava veselo raspoloženje i time ponovno iskazuje vlastitu opsjednutost »vedrinom smrti«. A ta je ljubav prema crnom humoru baš kao i sklonost nelinearnom pripovijedanju – otac je naime smatrao da je pripovijedanje bez digresija sporo i dosadno – tek dio očeva nasljeđa, prepoznavanje kojega se u piščevu vlastitu dvojničkom identitetu i karakteru nadaje vjerojatno i najosebujnijom odrednicom rukopisa.
Izvrsnim romanom 'Grad u zrcalu' Mirko Kovač suvereno dovršava višesveščanu ali i višedesetljetnu »vožnju uskotračnom prugom obiteljskoga vlaka« krševitim predjelima zavičaja, rasplićući magije života i halucinacije dječaštva na literarno nesvakidašnje moćan način te potvrđujući ponovno predjele djetinjstva kao nepresušno vrelo umjetničkoga stvaranja.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u Vijencu, br.368, travanj 2008.