Marketing
Mario Perniola
Oduvijek je znano da je nakana estetskog djelovanja pobuditi ne samo oduševljenje i obožavanje, nego nešto još dražljivije, emocionalno razgibanije i spolno pohlepnije. Tomu su se aspektu iskustva, kojeg možemo imenovati zavođenje, posvetio japanski filozof Shuzo Kuki.
Kukijevo djelo «Iki no kozo» (Struktura ikija) s filozofijskog aspekta proučava pojam koji je duboko urastao u japansku kulturu i koji je istodobno posvema neovisan o zapadnoj predaji. Riječ «iki», koja je zapravo japanski izgovor kineskog ideograma «sui», na početku je XX stoljeća označavala karakteristiku mjesta namijenjenog prostituciji, pa otuda i način ponašanja svojstven gejši, umjetnički nadarenoj i obrazovanoj ženi, zadaća koje je bila da erotskom atmosferom zabavlja muškarce. Ta joj je zadaća pak ostavljala nešto manevarskog prostora i slobodu odluke, budući da je bila, drukčije nego kod prostitutki, odluka hoće li se upustiti u spolni odnos prepuštena njoj samoj. Na podlozi tih ishodišta Kuki produbljuje pojam «ikija» kao ideala snažno artikuliranog i zapletenog estetskog vladanja.
Prva odlika «ikija» nadovezuje se na njegovu spolnu određenost; «iki» naime pretpostavlja stanovitu dvostrukost. Odnos zavođenja uspostavlja se smanjenjem razdaljine između spolova, no taj pomak ne vodi u brisanje razlike, u posvemašnje izmirenje, kao što se zbiva u ljubavi. Za odnos zavođenja od ključnog je značenja razvitak određene napetosti; odupirući se, gejša se na stanovit način ujedno i podaje, i obrnuto, prepuštajući se, gejša se na svoj način još uvijek brani. U erotici je cijelo vrijeme nazočna neka borba. U zavođenju je nešto nedovršivo, težnja prema nekom činu koje se ne može zaključiti. Estetski je čin nešto između rata i mira, u njemu sudjeluju borci koji nikada ne bivaju konačnim pobjednicima ili konačno pobijeđeni.
Stoga je druga značajka «ikija» duhovna energija vojnika i s njom protuslovan odnos spram suprotnog spola, istodobna privlačnost i odbojnost. Tu crtu «iki» duguje ponašanju samuraja, koje mora biti neusiljeno i samosvjesno; kod gejše se očituje kao otpor spram tržišne vrijednosti i cijene stvari, kao poštivanje kulturnih i estetskih vrijednosti, kao prezriv odnos spram ukočenosti, posebice ako je prati bogatstvo. S te strane atributi «ikija» su hrabrost, drskost, ljubav spram pogibelji i provokativnost.
Postoji i treća dimenzija, dimenzija koja dolazi od budizma: to je zadržanost, «prezir», ravnodušnost spram nestabilnosti i nekonzistentnosti svijeta. Iako djelomice podsjeća na estetsku distanciranost, ne vodi u puko pasivno zrenje. Posrijedi je prije suzdržano djelovanje čovjeka koji razumije svijet i može u njemu ostati ravnodušan kad dostigne cilj. To bismo mogli imenovati «kontemplativnost pri djelovanju», pogledom koji je ponad subjektivnih strasti.
Značajke «ikija» postaju jasnije usporedimo li ih s drugim estetskim kvalitetama. Tko recimo ima zadnja dva elementa «ikija», dakle duhovnu energiju i «prezir», a ne ćuti spolni nemir, postat će poštovaniji ali neće biti zavodljiv. «Iki» ima nešto zajedničko s upadljivošću, naime djelatan odnos spram svijeta i želju za samorealizacijom, ali sastavni dio «ikija» je i «sabi», poseban ukus za ono potrošeno, za ono što je obilježilo vrijeme. Stoga će vijugati između upadljivosti i skromnosti, tako da će se tu i tamo ispod hrapavog, unekoliko oguljenog kimona na brzinu pogledati raskošno odijelo ili podloga. I na posljetku, «iki» se nahodi negdje između nježnosti i grubosti, nisu mu strani ni relativna nježnost koketnosti niti relativna grubost kritičke svijesti.
Naravski, japanska erotska kultura ne može sebi prisvajati isključiva prava na zavođenje; Italija renesanse i manirizma, barokna Španjolska, Francuska klasicizma i rokokoa, Engleska XIX stoljeća, njemačke zemlje u vrijeme Jugendstila – svi se oni mogu ponositi vlastitim refleksijama o mnogolikoj i suptilnoj umjetnosti zavođenja. Istina je, u XX je stoljeću to područje nekako u sumraku, o čemu raspravlja Jean Baudrillard u knjizi «O zavođenju». Prema njemu, posrijedi je prije preobrazba nego zbiljsko iščezavanje zavođenja. Zavođenje gubi svoje nekadašnje značajke, kao što su izazovnost, koketiranje sa zlom ili društveno buntovništvo. U epohi informacija i komunikacija zavođenje postaje igrivo, raspršeno, teško odvojivo od tanke patine umiljatosti koja, kao što se čini, prati promociju svake elektronske robe. Po svemu se čini da postaje sudbina zavođenja u suvremenom društvu na stanovit način paradoksalna: ukoliko utjelovljuje dominaciju privida nad realnošću, glatko se podaje današnjoj hegemoniji simboličkog nad realnim, a ukoliko se ipak tako suptilno služi aluzijom, evokacijom i migovima, predstavlja čisti anakronizam u ovoj epohi «gole istine», kada padaju zadnja vela i zavjese, u epohi bezobzirnog naturalizma što su ga porodile novovjeke revolucije, a okrunio uspon pornografije i trash-a.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
Post je objavljen 07.09.2008. u 16:30 sati.